Postovi
We're al mad here
Zrcalnam projekcija u izoblicenom ogledalu nije realna - tj. zrcalna. - sto sam ja sad napisao? Ne znam... Nije ni bitno.
Ostri rezovi. Na njih sam osudjen kad stalno stvari odugovlacim - onda nestane vremena i moram napraviti ostri rez.
Ostri rezovi.
Nisam toliko ocaja pojeo. Jos
Agonaut je bacao kamencice u more... Zemlja u vrijeme prvih praljudi - divlji kraj - Argo sjedi na obali oceana i baca kamencice u more. Ne ticu se njega moji problemi, kao uostalom ni problemi covjecanstva - njegovi su problemi svemirskih proporcija, a njegova je masta nezaustavljiva - dobro, nije bas nezaustavljiva, ali. Uskoro ce ga jedan ostri rez ugasiti - vjerujem. Kao sibicu.
Nisam toliko ocaja pojeo. Ne jos.
Izgleda da izgledam strasno. Ne znam. Ljudi se pocinju bojati za mene. A ne izgledam strasno, to znam. Zasto? Mislim, to je strah u njim, njihov osobni strah od njih samih, projiciran na mene i prilagodjen mojim modovima ponasanja - ali svejedno, to sto sam otisao rano spavati pokrenulo je taj strah. Skroz ludo:D ili bolje:(
Nisam toliko ocaja pojeo... A iskreno, nisam ni toliko gladan. Dovuci cu sunce da mi zasja i veselo cu trckarati okupan zlatom - ja stvaram svoj put, ali ovaj sam put malo zapeo, pa sam probio rokove - nista strasno.
Malo lose suludo. Bolje ce biti drugi put.
Umoran sam, samo to.
napisao Argonaut u 21. siječanj 2006 13:10:00
2 komentar(a) :