Postovi

Well Did You Evah

Nova knjiga Ede Popovića. Imam ju, čitam ju i dobra mi je, sviđa mi se.. Kao i svaku njegovu knjigu, čitam ju u jednom dahu. Ne troši mi se više vremena na nju, za to imam one stvarno pretile knjige u kojim natenane uživam mjesecima, katkad i godinama. Zašto mi se sviđa? Ne znam točno. Lažem - uopće ne znam, kad malo bolje razmislim.

Imam dosta zajedničkih crta sa glavnim likom, samo što ne živim tako literaran život, moj je valjda manje zanimljiv - ili je zapravo, samo rarijeđen, kao i svaki pravi život. Rijedak i tekuć, kao najgora vrsta driske.

Blaga neuroza, posjeti pshijatru, s tim da sam ja sa svojim praktički prijatelj, drugi kvart, isto sranje... Drugo vrijeme, isti mentalni sklop (ne doslovno naravno, osnovne smjernice), autsajder inside.

I nije mi dobro. I dobro mi je baš.

U isto vrijeme. Ali sad me muči što ne znam - ne znam što da mislim, što da pišem, ne znam što da živim! Od svh filmova uzbudljivih naslova, od čitave filmoteke koju sam opušteno sastavljao od scena koje sam želio proživjeti, kao da sam propustio one najbolje... Naslova je sve manje, a meni se ni ne gleda, zamrznulo me veliko sivilo u filmoteci - čitali ste beskrajnu priču, brrrr...

Dakle, čitam tu knjigu i kao i sa svakim Popovićevim djelom, lagano me napadne bad, moj bad, moj uobičajeni bad - nisam normalan, nisam sretan, da li će tako biti zauvijek, prije sam se liječio kupujući aute, ali euforija traje mjesec dana, a onda opet same old shit; itd. Ok, nazad na temu, napadne me taj bad, ali ništa strašno, nisam neurotik iz knjige, uobičajeni sam autsajder, real life, ako vam tako paše, neurotik, uživam u danu koliko si to dopustim. Ili se natjeram.

I kuda sve ovo vodi? Ne znam, nisam siguran, a na isti način nisam siguran ni što mislim o toj knjizi, a što je još važnije, zašto to mislim. Jer se to tiska pa je dobro, jer volim misliti da nisam usamljen u svojim govnima, jer si volim umišljati da nešto znam o knjigama, jer si umišljam da nešto znam, da vrijedim, ili volim umišljati da ne vrijedim, da ne znam ništa, sipam sol na ranu i gledam u svijet praznim očima? Ili samo serem bezveze. Ili je sve gore navedeno plus još sto stvari, jer to je to, to je život i to je moj život.

A što je to, ne znam.

napisao Argonaut u 27. lipanj 2007 0:29:00