Postovi
We died last night
Niz od dva, tri olovna dana. Izgubis percepiju o svijetu kao o suncem okupanom mjestu.
Sunce? Što li je to. Znam da se pričalo... Da je prije olova bilo nebo; prije ulične rasvjete neka zvijezda, možda su je Suncem zvali.. Ne znam, bila su to neka druga vremena; ja se zadovoljavam sadasnjošću, snatrenja ili uspomene nikamo ne vode.
Vjetar je prao preko pustinje, podizao goleme oblake pijeska i vitlao njim preko obzora. Nebo je poprimilo crvenkasti sjaj.
U predvečerje tog dana, stigao sam u grad. Šest cilindara nevoljko se ugasilo, pucketajuci i zračeći oktanskom toplinom jos dugo u noć.
Škripeća vrata saluna zaklepetala su pri zatvaranju. Za mojim leđima; odbacio sam pijesak i noć, produžio za šanku.
Nakon što sam umro, sve mi godi i ničeg se više ne bojim. Naručio sam uobičajenu bocu rakije i drogu po izboru barmena umjesto kikirikija. Zadovoljno sam se okrenuo pred prepunim barom i osmotrio ih ledenim pogledom. Nikome nije bilo do natjecanja - prštao sam od neke energije - osjecao sam se toliko slobodnim! Nevezan uz stvaran svijet, svoj na svome - tako daleko, a tako blizu! Istinska kontradikcija, ono što sam živio u onom učmalom svijetu gore, i ono što živim sada i ovdje, sretan, sređen u idealnom, iskrenom i istinitom svijetu koji ne postoji.
Slavite me, hvalite me, jer kad su olovni dani, ja nisam svoj!
Popio sam rakiju i riješio ono sa strane. Sjeo sam ujutro u isti onaj coupe, zavrtio mašinu i odletio s anđelima na ono drugo mjesto. Daleko. U prašini ostavljajuci poroke i ljubav. Prema birtiji, nikud se ne bi maknuo, da nas se pita.
napisao Argonaut u 29. studeni 2006 11:45:00
0 komentar(a) :