Argonautovi zapisi

Romanticna dekadencija

Ti si dekadentan - rekla mi je davno - uz smijeh sam joj odgovorio da takvo sto jos nisam cuo - a cuo sam svasta.

Nakon sto je otisla, vrata su ostala sirom otvroena - postao sam kolodvor za sva sranja ovog svijeta, a vozni red sam pisem - pobozno.

Ne znam kad je tocno odlucio zadovoljiti se ponudjenim. Ne znam kad je zakljucio da je ona ponudjena i da ona ipak nije ono za sto je on stvoren - ne znam kada je tocno odlucio da ima pravo na taj nacin krojiti odnose.

Mozda je bilo za one kave, ili nakon telefonskog razgovora sa sestrom... Ne znam, a nije ni vazno.

Godne su prosle od tog dana, a pecat koji je ondasnja odluka udarila nije izbljedjeo - dapace, kao da se dublje utisnuo u tijelo, pekuci sve vise, sa svakim danom. Jer dani, kao proizvod takve bahatosti, nisu bili nista drugo doli uzasna, ruzna i tragicna laz - ono u sto mu se zivot pretvorio.

Bila je to raskrsnica, iz ondasnjeg kuta gledanja, prilicno velika, a zivot je pritiskao - pod prijetnjom da se ugasi, negdje na sredini puta - izbor je bio neophodan. I odabrao je, laksi put, zadovoljit cu se malim, biti cu malen i kao malen, biti cu malo sretan - nisam ja jedini talentirani mladic koji je zajebao stvar - mislio je. I uistinu nije jedini mladic koji je tako sto odabrao - ali nije ni bio jedini koji ce se ostatak zivota, naravno radi toga kajati, zivjeti u sjeni nesposobnijih - jer jednom nije bio sposoban skupiti hrabrosti i poslati sve u kuratz i cvrsto odpeglati svojim putem do kraja, ma kakav on god bio. Jer od ovog gori nije mogao biti.

Krvavo crvene oci gledale su u policu s knjigama u dnevnom boravku - koliko samo naslova fali... isto toliko i poglavlja nedostaje mojem zivotu. Ocaj koji ga je, a kad su godine prisutne u vecem broju, covjek se sve slabije zna boriti sa ocajem, no ocaj ga je isusio, nacrtao mu podocnjake i podario sivili, pognutost, i opcu propas tijela i misli - mogao je jos samo na sebe misliti - u onom ogranicenom vremenu, kad ga ocaj nije parao nozevima po utrobi na svaku pomisao o sadasnjosti koja ga je prozdirala, sisala... polako.

Koliko naslova nedostaje.

Nastavak slijedi... Nemam vremena sad.

napisao Argonaut u 21. siječanj 2006 21:21:00