Argonautovi zapisi

Robot u srcu i duši

Burza. Niz... Ispred svakog šaltera, nizovi, grupe i konglomerati pred vratima, mravi hodaju hodnicima. Tmurno jutro viri kroz prozore. Vani neki drugi svijet, dalek od našeg. Umjetno svijetlo i kraj svih iluzija, Slova na papiru, popisi, popisi i računice - nema dovoljno. Ne za ovaj dan, mjesec tjedan. Ništa, iz dana u dan, kraj s krajem do beskraja. Nakaradni zen, Prelomljenost, opušteni slom i prazan pogled. Ne očekujem ništa. Ništa je sve što posjedujem.

Kao dijete nije da nisam imao ništa, dapače, imao sam više nego neki, manje nego drugi - bila je to ugodna sredina; ugodna, topla sredina. U to doba nije bilo finih auta, novih BMW-a, Mercedesa, Audija, ali zato je bilo stojki, tristaća, fićeka, trabanata, pezejaca... i priučenih vikend - majstora sretno nagnutih pod haube svojih kragujevačkih noćnih mora koje su im donijele i prestiž i brige, i zadovoljno ispunjenje, kao i divlju jurnjavu od majstora do majstora u potrazi za dijelovima... Dobro, to se više odnosi na mojeg starog i njegove francuske dragulje za koji dijelova jednostavno nije bilo. Nekad se znalo tko vozi crne njemačke limuzine - partija brate, udba i tako to... ma zna se i danas - ako je starije godište, BMW trojka ili A3 - lokalni diler, ako je novije godište ili veći, lokalni diler koji će uskoro pasti, oznake Q7, CL, SL, A8, 745, G, ML, X5 i tomu slične - opet se zna, lokalni mafijaš; a u slučaju da navedene oznake oplemenjuju 6.3, V 10, V 12, Brabus, AMG, M, RS, Quattro i slično - stvar je jasna, radi se o lokalnom mafijašu koji je na višem stupnju ili jednom od onih drugih koji je taman obavio neki dobar "posao" i neće još dugo najvjerojatnije. Naravno, još uvijek postoji partijska kategorija - to su osnovi isti automobili kao gore navedeni, ali sigurno bez ovih oznaka za viši rang mafijaša i obično dolaze s vozačem i u pratnji - boja obavezno crna.

Jedino što je različito od vremena EXYU je to da crnih partijskih, nabrijanih mafijaških i seljačko dilerskih automobila ima mnogo, mnogo više, i da se po pitanju neke kontrole radi mnogo, mnogo manje.

No što to nekom normalnom (zapravo nenormalnom) tipu ili ženi, majci, ocu s burze znači? Ama baš ništa. Svi ti likovi nastavit će svoje voženje po kvartu u bijesnim pilama, naravno razvijajući adekvatno bijesne brzine, ovi drugi vozit će više manje mirno i kraljevski - jebiga, ko će ima šta reći?!, a treći imaju super cool dodatak - policijsku pratnju - njih ćete obično vidjeti dok umjesto tramvajem idete na drugi posao na crno pješice - jebiga, kolaps je u gradu, netko je morao na aerodrom... A dotle je priučenih vikend - majstora nestalo, nemaju vremena za šarafljenje - treba netko raditi, a poluproizvod je ionako pokriven garancijom i za ovlašteni servis i banku vezan kreditom.

Ono što želim reći među ostalim je da se ja, iako nije da nisam imao igračaka i svega, jako dobro sjećam devedesetih kad je sve krenulo po zlu, i onog kasnijeg razdoblja u drugoj polovici kad je sve po istom tom zlu nastavilo, sjećam se da me bilo neugodno išta pitati starce i da mi je neugodno bilo primiti od njih ispunjenja mojih dječačkih želja u vidu broda od legića... Za sve su krvavo radili, sve su mi htjeli omogućiti, a ja sam to želio i želio i želio, iako sam znao da je to krivo. Željeti nešto, kad to nešto košta cijelu jednu plaću.. A na djetetu je da želi!!! Dovraga, dijete treba želje, treba sreću i sigurnost! Onda je bio rat, pa je bila privatizacija, pa je bilo malo bolje. A koja je sad isprika?!

Za sve one majke i očeve na burzi, njihovu djecu doma, igračke koje se ne usude željeti i one koje imaju.... Koje je opravdanje za nesigurnost i strah, i sve one prazne rijeći i potpuno lažna obećanja?

O pa ima čitav niz obećanja i odgovora...

Ali što to znači nekome... tko nema ništa, pa ni nadu?

napisao Argonaut u 28. siječanj 2008 0:10:17