...šiljci paraju nebo - hodaš malen ispod njihovih sjena, pitaš se zašto streme u visine, i zašto je teško biti sam na ulici punoj ljudi..
Hodaš i radiš, djeluješ i ispunjavaš zadatke; možda misliš i da voliš, možda vjeruješ da daješ. Ljudi su životinje, protiskuje kroz zube, gledau zrcalne prozore i misli na smrt - smrt njim! smrt nama! smrt svima i svemu sto nosi obilježje ljudskoga!
Utopi se u mraku vode koja huči ispod mosta. Otvori oči iz ovih razmišljanja sagradi si krila, ne vraćaj se u mračne ulice s mrakom u srcu - budi svijetlost na putu, onaj koji pruža ruku...
Ovo sam napisao na jednom drugom mjestu, sad mi se nekako cini da je bas prikladno, pa sam prenio ovamo.
0 komentar(a) :