Postovi
Između Neba i Mora
Nestalo je ono malo sunca što nas je nedavno razveselilo. Tmurno sivilo ovdje je da ostane - kad ću opet osjetiti zrake sunca na licu. Jer teško je biti namršten dok se fasade u centru presijavaju od sunčevih zraka, Sljeme svjetluca u izmaglici, a ljudi svoja lica i misli nose s osmjehom. A namršten i potišten jesam, svakim danom, a noću...da ne pričam. Moram biti budan, unutarnji demoni i njihova igra ne daju mi da sklopim oči - zato sam i razvio taj neki strah od spavanja - jer ako ne odem sad, neću imati ni osam sati sna... sedam, šest, pet.... dva tri pokušaja... i onda hodam kao zombi gradom i grizem se jer znam da sam taj dan trebao funkcionirati - život se živi danju, noću se živi nešto drugo.
A nakon takve noći, kad dođe olovni dan... Bolje da nije ni došao, bolje bi bilo da noć odluči ostati sve dok se na horizontu ne pojavi zlatno sunce i uđe u moje srce - ionako je sve mračno.
Osjećam, dok sjedim u svijetu, da su mi oči daleko, gledam iz velike daljine kroz tunele i vidim neki ograničeni svijet. Umorno vučem konce i pomičem udove te lutke koju nazivaju mojim imenom. Ne osjećam hladnoću ni toplinu, ne osjećam ništa, samo povremenu bol. Unutra je svijet straha, hladan, mračan i opipljiv. Mrene i paučine, uspomene i strašna budućnost, a ja znam što će donijeti sutra - ništa dobroga. Eto. Ali, kuriozno je što sam pritom strašno kuriozan, i želim znati što će biti sutra, kako ću misliti za par godina, gdje ću biti kad sam star - zanima me i sretan sam što mogu - dočekati sutra i možda, možda osjetiti to sunce nakon duge noći.
Samo se nadam da neću još dugo čekati da kažem - Dobro vam Jutro!:D
napisao Argonaut u 22. siječanj 2008 13:20:50
0 komentar(a) :