Argonautovi zapisi

Invitation to the Blues

Tako je i bolje, bez spasa ili nade, u umirujucoj (umirucoj) stvarnosti.

Sa komadica stvarnosti, presao sam na sante leda - one prave, goleme, dostojne Titanika. Čas sam na jednoj, čas na drugoj - gledam u more mogućih stvarnosti - zapravo, more mogućnosti - jer svaku stvarnost se moze zajahati, prozivjeti i zivjeti. Jedino je kratko vrijeme dok se more ne pretvori u poljanu jedne, jedine, ledene stvarnosti - tvojeg zivota.

Ja jos uvijek mogu skakutati... Doduse, skakutanje znaci da vise komadice ne mogu nositi po đepovima, postali su preveliki - zaboga, pa o SANTAMA govorim!

Ali nije to lose, okrupnjavanje donosi sigurnost, manje je potresa i lomova, sve se smirenije krece u jednom smjeru, otkucaji srca su sve sporiji, organizam mojeg zivota raste... I mislim da je sve kompletniji - zato i inspiracija pomalo pati - previse sam fasciniran svojim osobnim svijetom, okruzenjem, da bi imao energije izmisljati nove! A to je ODLICAN osjecaj!

A najljepse je to sto znam da ovaj fantasticni, nevjerojatan dio sebe jos uvijek imam, i da cu price moci pricati kad god pozelim, i kad ostarim i kad se smirim potpuno, moci cu pisati o punom zivotu i o mjestima i ljudima koje sam upoznao i zavolio - jer oni koje volis su ti koji ostaju u hodnicima sjecanja na istaknutim mjestima, nezaboravljeni. Svijetlo.

A time and space machines... Pa oni ce me uvijek pratiti, kao sto cu i ja njih - nisu sve odluke na meni, mi smo ipak uvijek bili ravnopravni suputnici:)))

napisao Argonaut u 24. listopad 2006 15:10:00