Postovi
In the death car
Osamdesete su bile neko sretnije vrijeme. Istina, moda je po mnogima, a i po men bila upravo katastrofalna, gležnjače, tajice, fuca... No u zraku je bio polet i pozitiva, dešavale su se neke nove stvari, za razliku od reciklaže iz devedesetih s negativnima ili bolje reći "bad bad" predznakom.
Imam dojam da smo kao civilizacija u proteklih sedamnaestak godina sve znanje što smo ga kroz stoljeća stekli, nekako shvatili, ugurali u kućice i zatvorili, zaključili da je to bilo to i nastavili dalje bez otkrivanja, samo se referirajući u stilu - aha, to je otkriveno tad i tad i znači to i to, sad ćemo to iskoristiti na ovaj ili onaj način.
U prijevodu - praznina. Od toliko stvari,ne ostaje ništa.
Naravno da takav razvoj stuacije potiče rast agresije, u društvu, u obitelji i pojedincu.
Što da se radi, kad sve ide tako brzo, što ostaje od djetinjstva kad se što prije treba pripremiti, tj. ubaciti u život odraslih?
Nestalo je ležerno odrastanje, komunikacije, internet i tv su prebrzi da bi nam dali vremena da budemo djeca. Samo zum, zum, zum do radnog mjesta, boljeg ili lošijeg, veće ili manje plaće, neophodnih kredita.
Kako se može izmisliti išta što doista vrijedi i vrijedi na dulji rok ako se nema vremena stati i razmisliti, ako je vrijeme luksuz koji si ne možemo priuštiti? Osim toga, zasluga kojeg genija je to da vrijeme nije jedna od onih bogom danih stvari, već teško ostvarivi luksuz?
Ok, možda živimo dulje.. Čekaj, čekaj! Možda baš stoga što živimo dulje trebamo biti svijesni da vremena imamo - meni osobno to bi bio logičniji zaključak; više vremena za fino brušenje, za izradnju, za unaprijeđenje ličnosti... No s obzirom da stvari nisu uzele prirodni tok, rezulatat je društvo poluproizvoda, potrošne robe, izgleda, a ne sadržaja... Do kad i zašto? Potrošačko društvo troši sebe; zašto? Volio bi da postoji izlaz, da ga nadjem, da odem i da se maknem, da polako živim i da smijem stati i pogledati oko sebe; pomirisati ruže.
Mogu se žaliti koliko želim, no u tom slučaju, ako se nastavim samo žaliti, imat ću priliku gledati kako kruta realnost secira i rastvara moju nježnu sliku koju gradim o ovom svijetu, polako shvačajući ono što polako valja svaćat - recite mi da sam "spor" zbog toga, spor, ali ljudskiji, tako bi volio da bude.
Čekam odlazak na more.
napisao Argonaut u 20. lipanj 2007 8:32:00
0 komentar(a) :