Postovi

Earth died screaming

Nedavno sam se bas sjetio.... mracne sobe i glava obogacenih cugom - bili smo lagani kao perca, ali zakucani na kauce - misli su slobodno plovile eterom iznad nasih glava... Iz mraka u mrak, sve dublje i toplije, sve ljepse i zdravije, sve do duginih boja razuzdanih tonova koji su nosili otkrivenje za jednog od nas. Nas troje. Ona, on i ja. Prije par godina, u nekom procjepu - danas je on premoscen, strane vise nisu daleke - nema kvadrature za razvoj duse dolje, u klancu koji je stvroila rijeka kreativnosti i slobode. Napadno suh, malen i beznacajan - premoscen... Prije par godina.

Danas smo na drugim stranama, ona i ja, i on. S druge strane.

Okrenuli smo si ledja.

Neeeego, malo puno locem u zadnje vrijeme.... Ovaj put (opet) niti nema neki razlog, dopustio sam si tu komociju... Iako mislim da je razlog uvijek isti - sad mi pada na pamet...

Ovo divljacko divlje drustvo u sprezi s bezdusnim vremenom jednostavno namece destruktivne sisteme za potragu za ispunjenjem i mjestom u drustvu. Da bi nesto postigao, moras se gadno istrositi - ljudi su samo izvor energije, novca ili stojaznam - emocija koje napajjau emotivno nestabilne, emotivno invalidne i slicne poluproizvode koje ovovo drustvo ima za izvoz:D

Moras biti vani da bi bio primjecen. Moras. A vani moras piti, da bi mogao opstati:) medju zvjeradi. Trazis djevu u bijelom... Trazis ju i nalazis na kraju - bijele miseve. Skvi skvi skvi i usputni sex. Ne zalim se, moje jeizbor od A do Ž - osim ovog vremena.

Lijepo mi je kad je ljudima oko mene lijepo. samo to za kraj. danas me mrzi pisanje.:)

napisao Argonaut u 7. siječanj 2006 22:17:00

7 komentar(a) :

Nije za smijeh, ali :D. Živimo u papirnatom društvu, jedna prijateljica mi je rekla : -Bez karte ne možeš ni u zahod.- Na žalost, ali dobro je da imamo "olovku" i prštimo na blogu. To mi je ventil
kvragu.koji sam dejavu doživila dok sam ovo čitala.znam taj osjecaj, od udaljavanja prijatelja,destrukcije,misli o novcu do skvi skvi :))
A zašto moraš biti primjećen? :)
Kod primjecenosti nisam mislio na onu - postojim koliko me drugi vide i sl., mislio sam na to da ne mozes raditi, zivjeti i biti dijelom drustva u svojem ugodnom malom balonu (nazalost) kao u vrijeme socijalizma (kad ljudi jos nisu bili "roba", barem ne u vecini slucajeva - ono sto je bilo zagarantirano, bio je posao, vise manje), vec se moras dati van, ponuditi svoje dionice i citavo vrijeme broditi od jednog do drugog posla, prilike, covjeka - biti primjecen ili biti gurnut na marginu drustva bez prave prilike za iskazivanjem vlastitih sposobnosti i vrijednosti - osudjen na zivotarenje i neostvarenost - malo sam otisao u extrem, ali cinjenica je da stvarnost nije daleko od ove vizije.:)
Ili, ukratko: grepsti se za golu egzistenciju. :)
Add comment