Argonautovi zapisi

Dramatična drama...

Drama u tri čina

 

čin prvi

 

Prazna scena, mladi muškarac stoji okrenut leđima drugom, na udaljenosti od oko četiri metra.

 

PMM: Dakako, praznina je koji put poželjna... Hmmm. Praznina.

          Nisam siguran, znaš li o čemu pričam. Ovako, hodam gradom, proljeće je u jeku... Hodam gradom i PROLJEĆE je u jeku! Hodam. Idem natrag na posao, naime, bio sam na stanci. Sjedio sam u ugodnom bircu, na terasi, čitao novine, ispijao kavu i gledao kako mi se ruke tresu. Razmišljao sam o alkoholizmu, aritmiji i Katarini. Katarinu sam se ipak trudio zaobiči u razmišljanjim jer kad bi god njezinu sliku u glavi okrznuo, srce bi mi užurbano počelo tuči. Udarati u praznini. U šupljem trupu, aritmično srce... (stanka, mladić uzima zrak)

 

Praznina. Dok sam hodao natrag prema zgradi gdje je smještena agencija, razmišljao sam o praznini. Odlučio sam, tada, početi raditi na ovoj drami.

 

scena se mjenja. pozornica je prazna, na noj se nalazi samo jedna stolica, kutija i stup javne rasvijete. na stolici sjedi mladi muškarac i drži zapaljenu cigaretu u ruci, ne mičući se. na stup je naslonjena mlada devojka, a kutija je tamo bez veze. mladić koji je govorio u prvom djelu sad stoji u centru pozornice, okrenut publici profilom.

 

PMM: Da li je uistinu sve to tako. Takvo. Tako, takvo. Da li je takvo. To.

Je to. Što?

Što. (šapučući)

Dvadeset i jedna godina, spreman za izvršenje vojne obaveze. Bojim li se? Ne.

Sam sam. Smeta li mi? Više ne, oduvijek je bilo tako.

Volim li. Ne znam. Neznam što to znači. Baš sam glup.

 

Sjećam se da sam prije par godina hodao gornjim gradom i uživao. Probao svaku klupu, popeo se na svaki zidić, dodirnuo svaku grančicu. Da, i tamo su bile lampe... Pročitao bi vam sada jednu pjesmu. Ali neću. Nemam je kod sebe.

Ali uglavnom, radi se o nekim kutijama, mračnim ulicama, trgu u Švicarskoj i jednoj ludi, i meni.

 

(djevojka počinje recitirati pjesmu iz zbirke “Najbolja psihoterapija: Metak u Čelo”)

 

PMM: Što je to, što se tamo nalazi, zašto to postoji i tko sam ja uopće. Kao zaključak. Kao zaključak koji se nadovezuje na empirijsko iskustvo osoba iz prijašnjih i budućih osoba vezanih uz mene kao miš na ljepak, plove protoplazmatičkim ravnima i doživljavaju osjećaje opet i opet u nedogled. Hidraulička pumpa druka zelenu tekovinu minerala čineći da se raspoloženje mjenja ovisno o stupnju. Stojim hrabreći se da osjećam nešto što nije praznina već je, moje je i jest. I jest i pit i jebat i plakat i voljeti i mrziti i osjećati i osjećati i osjećati i osjećati nešto pored beskrajnih nizova, pored već viđenih čustava i nešto raditi bez plastičnog izraza na licu. Možda voljeti. Možda voljeti. Možda biti. U biti, nije ni bitno.

 

(okreće se prema publici, djevojka odlazi do mladića u stolici, uzima mu cigaretu i tepe pepeo. Uzima dim i ispuhuje ga. izgovara u nedefiniranom smjeru: “volim te”)

 

MŽ: (tiho, ali ne šaptom) Volim te.

 

PMM: Katarina. Katarina. Ništa, ti si ništa. Osim. Osim litanije što mi je upisana u kožu, čini se da ti opet pišem pismo. Pismo koje nećeš baciti jer ću ga ja zauvijek nositi sa sobom. Zauvijek na koži. Biljeg moje strasti.

(stanka)

 

PMM: ALI TI ME UOPĆE NE UZBUĐUJEŠ!  Pa, zaboga, ti niti ne postojiš!

 

(scena se mjenja. mladi čovjek leži na sceni, na trbuhu. Glava mu je okrenuta prema publici, lice mu je naslonjeno na pod. gleda u prazninu. scena traje oko pet minuta)

 

(scena se mjenja. mladi muškarac sjedi na hrpi drvenih sanduka. lampa je na par metara od kutija. kartonski polumjesec se njiše iznad njegove glave. djevojka sjedi na podu naslonjena leđima na jedan od sanduka. Na desnoj strani (lampa i djevojka su na ljevoj) nalazi se skupina od tri muškarca i dvije žene obučenih u crno. Stoje u nekoj vrsti kruga, potpuno nepomični.)

 

PMM: Ma zaista bi volio da me shvatiš (gleda prema skupini).  Tako bi volio da me shvatiš!

Hodao sam neki dan prema cilju, s knedlom u grlu i planom u glavi. Hodao, hodao, hodao i stigao. zatim sam čuo i zbunio se, ali nastavio jedriti uz cilj koji je hodao pored mene. Dugo, dugo, dugo hodao, dok nismo sjeli. U kafić. Zašto je sad tema drame Katarina? Ne znam, očito se tako desilo.

Dakle, lomljava jezika i stvaranje polu famoznih rečenica skrivenih u izvanrednom razgovoru. Zadovoljavajuće. U početku potencijalna, no u ovom trenutku realna opasnost od vezivanja već je uprizorila svoje pojavljivanje te večeri. U PRVOM RAZGOVORU, ZABOGA! kao da je ona neπto posebno, kao da je ona ispunjenje mojih snova?! Ali JEBENO ZNAM da nije!

 

MŽ: Volim te.

PMM: i tako to traje, ta igra, i iako na nekim poljima superioran, trojanskim konjem pobjeđen. Slomljen i uništen.

 

(scena se mjenja. na sredini pozornice nalazi se hrpa knjiga, stripova, papira. Oko te hrpe složene su tri police jednako zatrpane, ali obogaćene i brojnim drangulijama, tvoreći nešto kao box otvoren gledalištu. na prednju policu, sa jedne i druge vanjske strane naslonjeni su malda djevojka i s druge strane mladić. mladić leži na leđima na toj hrpi. obučen je u plišanu piđamu. na jednoj od polica, na vrhu je mala stolna/noćna lampa, upaljena je.)

 

PMM: (čita s lista papira) “Naslonila si mi se na rame, šapnula si mi na uho: Kako si fatalan.

 Ti ne postojiš, rekao sam i izašao u grad.

 

 

 Na kraju krajeva, i ova priča ima sretan zavrsetak. Pomisli on.

 Idemo vani.

 

 Cvrkutavi ženski glasić. Koliko mi je drago da te cujem. Napokon, nakon tisuću godina.

 Smijeh. Smijeh i kako na kraju zagrizes usnu sa sjajem u očima.

 Primio bih te za ruku i vodio nas svijetom. Sunčana popodneva negdje u Francuskoj i male kavane gdje bih te čekao da dodješ. I ti bi došla, došla bi tisuću puta.

 Smijeh. Smijeh i ljeto i sretna lica nas dvoje u izlogu nekog ducana uz put.

 I leprsave zavijese na prozoru naseg stana na uglu neke stare zgrade sto gleda na trg i jednu kavanu ispo sarene tende, onoj gdje te jutrima uz kavu i croissant cekam. i ti dodjes, i dodjes svaki puta.

 

 Mojim snovima sad stajem na kraj, vec me dosta stoje. I znam da te nema, da nisi tu, da nisi ta i da je moja potjera besmislena.

 Znam isto da ni Francuska ne postoji, da nikog necu cekati i da nitko nece doci. Znam da zavjesa nece vijoriti, da tog stana nece biti, moj caffe je birtija, a moja zena bit samo iluzija dok u alkoholnim parama pricam o svojim avanturama.”

 

AVANTURAMA! AVANTURAAAMAAAA! Jebote soba u pičku materinu!!!

 

MŽ: Ne poznajem te.

 

PMM: Fale mi kvačice. Mislim, u tekstu, pa je malo zajebano čtati.

(muklo) Jooooj. Jooooooj. Jooooooj.

Naravno, naravno da kad se napijem, sve moram zasrati. Katkad zaserem i bitno prije, ali kad se napijem... E, to je onda zaser majstorski! A najbolje je u cijeloj priči da to mene najviše jebe, mene, a ne one kojima sam napravi sranje! Vrlo uobičajeno... Vrlo uobičajeno!

Knjige, sripovi, praπina, ja, ti, ljubavne pjesme i uvijek hladne noge. Suze i nježnost, okus strasti što bukti... Svijetlo u mraku, ljepota tvojeg lica, moja nježnost - idealiziranje, ne radi se o tebi, Katarina; pitanje je radi li se uopće o tebi.... naime, ti ne postojiš.

Postojiš li?

 

MŽ: Volim te.

 

PMM: Osim u mojoj glavi?

 

MÆ: Volim te.

 

PMM: Zašto? Zašto je to tako? Zaπto je sve ovako... zbunjujuÊe?

 

MŽ: Volim te.

PMM: ... i niz u nedogled, vinograd osjećaja, maslinik strasti i lopate sranja koje sam sposoban proizvesti - bez upotrebe fena, frule ili deterđenta.

 

MŽ: Volim te.

 

PMM: Joj, ma daj odjebi!

 

(spuštaju se zavjese pričvrπćene na karnišu koja spaja police, crne su boje i više ne vidimo mladića. iznutra se čuje još samo mrmljanje)

napisao Argonaut u 27. siječanj 2006 14:02:00