Postovi
Long Way Home
Kako se ti osjećaš u kontaminiranom wastelandu bez Maxove posljednje V-8?
Zbunjeno, posrano i izgubljeno - realno. Tako se ja osjećam.
Paranoja. Brijem da je to to.
Strah.
Tjeskoba.
Osvrtanje svaki drugi korak.
Grč u želucu kad dođe pošta.
Policija, sudovi, gradski uredi. Poslovni partneri i suradnici. Telefon! Telefoni!
Računi. Novac. Želje.
Jebemtisve, ulovim se uplašen na najavi vijesti, u glavi mi se roje fragmenti straha, oblikuju se u misli tipa: sad će reći da me za nešto traže!
Za što?
Za nešto, bilo što, sigurno si nešto napravio!
Nisam. Stani, polako. Razmisli...
I onda si prepričam dan, tjedan, mjesec, sve momente, godine i godine, zakone i propise, poredam po važnosti, događaje.... Sve. Ali već je gotovo, strah me kliještima drži za srano srce.
Na licu se ne vidi ništa, šutim i buljim u tv, uzmem mobitel u ruke, pogledam ima li poruka, kakva je baterija, tko me treba zvati, koga sam trebao zvati, koga ću trebati zvati, nekoga sam sigurno zaboravio... :* Yavanna... Odgovor i malo je bolje, riješio sam se mobitel i televizije!
Što sad? Što sad?! Što sad?!!
Mogu a kavu... Gdje?! S kim? Da li s njim?
Već mjesecima isto, drago mi je; oaza, malo sam mirniji tih sat vremena.
Što nakon? Uuuu, ovo fakat nije bilo stresno. Sjedim u autu i vozim se prema primarnom kvartu. Naći ću se s frendom/poslovnim partnerom. Malo priče, malo šutnje, zaboravim i grč i kliješta na kratke momente, opet pročitam novine, sad riješim one dijelove kojih sam se bojao ujutro. Dobro je, nitko me ne traži.
to sad? Što sad?! Što sad?!!
Standardni set problema me napao, one koje nisam rješavao. Uvijek zaskoče kad izađem iz niše zvane kava - dvije.
Ne smijem biti lud. I točka. Šarafit ću po autu. Pred garažom i nešto ću složiti.
Uopće ne trebam pisati o kakvoj se Pandorinoj kutiji radi - slomljena šasija i kočnice, sjeban motor i lim, tisuće strahova izviru iz svake, i najmanje rupe.
Vruće je, crn sam od ulja i ne znam što da radim. Nema novca, nema vremena, nema... Nema razuma uglavnom, a sve ovo se samo nadograđuje na osnovnu konstrukciju, beznadno naherenu, odavno načetu hrđom.
I neću dalje, jer doći će popodne, večer, ne spavanje, pivo ako me previše probije, praxić, persenčić ili nešto tako, ako par dana nemrem spavati, neka pljuga ako imam i ako mislim da neće biti trigger još gorim strahovima, spavam, bdijem do sutra i nikad ne završavam krug.
Bojim se samo za razum, ovo sve je... nadogradnja.
napisao Argonaut u 5. srpanj 2007 10:12:00 | 0 komentar(a)
