Postovi
Well Did You Evah
Nova knjiga Ede Popovića. Imam ju, čitam ju i dobra mi je, sviđa mi se.. Kao i svaku njegovu knjigu, čitam ju u jednom dahu. Ne troši mi se više vremena na nju, za to imam one stvarno pretile knjige u kojim natenane uživam mjesecima, katkad i godinama. Zašto mi se sviđa? Ne znam točno. Lažem - uopće ne znam, kad malo bolje razmislim.
Imam dosta zajedničkih crta sa glavnim likom, samo što ne živim tako literaran život, moj je valjda manje zanimljiv - ili je zapravo, samo rarijeđen, kao i svaki pravi život. Rijedak i tekuć, kao najgora vrsta driske.
Blaga neuroza, posjeti pshijatru, s tim da sam ja sa svojim praktički prijatelj, drugi kvart, isto sranje... Drugo vrijeme, isti mentalni sklop (ne doslovno naravno, osnovne smjernice), autsajder inside.
I nije mi dobro. I dobro mi je baš.
U isto vrijeme. Ali sad me muči što ne znam - ne znam što da mislim, što da pišem, ne znam što da živim! Od svh filmova uzbudljivih naslova, od čitave filmoteke koju sam opušteno sastavljao od scena koje sam želio proživjeti, kao da sam propustio one najbolje... Naslova je sve manje, a meni se ni ne gleda, zamrznulo me veliko sivilo u filmoteci - čitali ste beskrajnu priču, brrrr...
Dakle, čitam tu knjigu i kao i sa svakim Popovićevim djelom, lagano me napadne bad, moj bad, moj uobičajeni bad - nisam normalan, nisam sretan, da li će tako biti zauvijek, prije sam se liječio kupujući aute, ali euforija traje mjesec dana, a onda opet same old shit; itd. Ok, nazad na temu, napadne me taj bad, ali ništa strašno, nisam neurotik iz knjige, uobičajeni sam autsajder, real life, ako vam tako paše, neurotik, uživam u danu koliko si to dopustim. Ili se natjeram.
I kuda sve ovo vodi? Ne znam, nisam siguran, a na isti način nisam siguran ni što mislim o toj knjizi, a što je još važnije, zašto to mislim. Jer se to tiska pa je dobro, jer volim misliti da nisam usamljen u svojim govnima, jer si volim umišljati da nešto znam o knjigama, jer si umišljam da nešto znam, da vrijedim, ili volim umišljati da ne vrijedim, da ne znam ništa, sipam sol na ranu i gledam u svijet praznim očima? Ili samo serem bezveze. Ili je sve gore navedeno plus još sto stvari, jer to je to, to je život i to je moj život.
A što je to, ne znam.
napisao Argonaut u 27. lipanj 2007 0:29:00 | 1 komentar(a)
In the death car
Osamdesete su bile neko sretnije vrijeme. Istina, moda je po mnogima, a i po men bila upravo katastrofalna, gležnjače, tajice, fuca... No u zraku je bio polet i pozitiva, dešavale su se neke nove stvari, za razliku od reciklaže iz devedesetih s negativnima ili bolje reći "bad bad" predznakom.
Imam dojam da smo kao civilizacija u proteklih sedamnaestak godina sve znanje što smo ga kroz stoljeća stekli, nekako shvatili, ugurali u kućice i zatvorili, zaključili da je to bilo to i nastavili dalje bez otkrivanja, samo se referirajući u stilu - aha, to je otkriveno tad i tad i znači to i to, sad ćemo to iskoristiti na ovaj ili onaj način.
U prijevodu - praznina. Od toliko stvari,ne ostaje ništa.
Naravno da takav razvoj stuacije potiče rast agresije, u društvu, u obitelji i pojedincu.
Što da se radi, kad sve ide tako brzo, što ostaje od djetinjstva kad se što prije treba pripremiti, tj. ubaciti u život odraslih?
Nestalo je ležerno odrastanje, komunikacije, internet i tv su prebrzi da bi nam dali vremena da budemo djeca. Samo zum, zum, zum do radnog mjesta, boljeg ili lošijeg, veće ili manje plaće, neophodnih kredita.
Kako se može izmisliti išta što doista vrijedi i vrijedi na dulji rok ako se nema vremena stati i razmisliti, ako je vrijeme luksuz koji si ne možemo priuštiti? Osim toga, zasluga kojeg genija je to da vrijeme nije jedna od onih bogom danih stvari, već teško ostvarivi luksuz?
Ok, možda živimo dulje.. Čekaj, čekaj! Možda baš stoga što živimo dulje trebamo biti svijesni da vremena imamo - meni osobno to bi bio logičniji zaključak; više vremena za fino brušenje, za izradnju, za unaprijeđenje ličnosti... No s obzirom da stvari nisu uzele prirodni tok, rezulatat je društvo poluproizvoda, potrošne robe, izgleda, a ne sadržaja... Do kad i zašto? Potrošačko društvo troši sebe; zašto? Volio bi da postoji izlaz, da ga nadjem, da odem i da se maknem, da polako živim i da smijem stati i pogledati oko sebe; pomirisati ruže.
Mogu se žaliti koliko želim, no u tom slučaju, ako se nastavim samo žaliti, imat ću priliku gledati kako kruta realnost secira i rastvara moju nježnu sliku koju gradim o ovom svijetu, polako shvačajući ono što polako valja svaćat - recite mi da sam "spor" zbog toga, spor, ali ljudskiji, tako bi volio da bude.
Čekam odlazak na more.
napisao Argonaut u 20. lipanj 2007 8:32:00 | 0 komentar(a)
Green grass
Vlada nestašica zelene supstance za kvalitetan bijeg u promijenjenu stvarnost... Tako da sam zarobljen u gradu koji se prži na plus 40. I to teško podnosim.
Bauljam od njezinog do stana mojih roditelja, nešto kao obavljam, čekam da prođe vrijeme do odlaska na more, krpam auto u međuvremenu, a ako ostanem budan gotovo cijelu noć ne radeći ništa korisno, kao što sam učinio i sinoć, onda lagano počnem kliziti u bad.
Pa se trgnem, pa idem dalje; sad mislim kako da joj olakšam dane - s obzirom da ima puno posla na poslu, s obzirom da je meni slična pa znam koliko znači kad te netko primi i nepušta te dok te ne nanese na zelenu granu. Pa makar umro!!!
Posao nemam. Kombinacije imam na dnevnoj bazi.. I već sam umoran od toga. Ne vidim nikakav jasan cilj, samo fragmente tisuća različitih snova koji me vode iz dana u dan, ovisno o polažaju zvijezda i biometeorološkim prilikama valjda.
Prije nekoliko dana slagao sam neke svoje stare tekstove, sređivao pogreške, što pravopisne, što zbog prebacivanja s Maca na PC - i razočarao sam se. Ono što mi je nekad bilo vau, sad je samo prolazno, a ono što je bilo dobro... Ma ne znam, jako sam kritičan, ali ne znam jesam li i pametan. Ili: jesam li dovoljno pametan...
Od uvijek sam želio biti pisac.
A pisac nisam:D
Što sam?
napisao Argonaut u 19. lipanj 2007 16:09:00 | 2 komentar(a)
