Postovi
Fish In The Jailhouse
Jutros uopće ne znam kako da se osjećam... Nisam se ni pravo probudio, a... A zivot je već počeo.
Koka mi je jučer rekla da ništa živo što započnem ne završim. I recimo da ma pravo. Ubije me istina kad znam da istina nije sve. Jednom će se stvar pokrenuti, jer i do sad se pokretala, samo po malo i sporo, svako toliko - kad sazrije. A sazrijet će. A u ostalom, niti ne znam zašto bi išta i trebalo biti, kad često sve vidim kao nešto nestvarno. Što god to značilo...
Pokušavam se ugurati u ladicu, ali nikako ne stanem. Ili mi ne odgovara ladica baš. Već sam pun masnica i sav slomljen, ali ne dam se u ladicu, koliko god da se potrudo. Kad nisam u ladici ne znam gdje sam. Tko sam za njih, osm što sam ja za sebe? I za nju, tko sam? nat će ona bolje... Ali, je li bolje da ja ne znam? Mislim na ono što ona zna.
Prozvan sam. Znam. U idućem postu ću dgovorit na izazov, trenutno mi je mozak u komi:)
napisao Argonaut u 21. ožujak 2007 11:01:00 | 1 komentar(a)
In the death car
Govorim si ajde, napiši nešto, znam da će mi biti lakše.
Ali kao osoba patim od kroničnog zatvora. Onog zatvora koji mi ne dopušta da kažem, a katkad ni da mislim ono što mislim da trebam reći ili misliti. Rob sam kemije vlastitog mozga.
Nešto sam razmišljao o općem poretku stvari, ideologijama koje su kihnule i onim koje nisu, ali su mnoge kotačiće svojeg sistema natjerale da kihnu... Itd.
Samo nije jasno zašto smo toliko napredni samo da bi bili nehumani i totalno nazadni, kaj se tiče međuljudskih odnosa, brige za druge, širenja razumijevanja i tolerancije... Kažem vam, TOTALNI DEBILI! I što više napredujemo, razvijamo različite tehnologije, otkrivamo tajne svemira, radimo goleme brodove, avione, aute koji idu prebrzo; e to smo bedastiji, prizemniji, jalniji i zlobniji - egocentrizam i neodgojenost, to je ono što nas odgaja, kao i podivljali konzumerizam + malo bahatosti i zakona đungle zamotanog u sisteme poput kapitalizma i kapitalizma, kapitalizma i itd.
napisao Argonaut u 18. ožujak 2007 10:50:00 | 3 komentar(a)
I Wish I Was In New Orleans
Zapravo ne. Nekad sam zelio biti 19 godsnji student u Parizu. Imao sam tada 21 godinu.
Toliko o tome.
Stvari koje su jednostavne, danas. Koje jednostavno fasciniraju, nisu postojale jucer.
Zar od cigarete, pljuga u pepeljari. Poluprazna piva na stolu. Ratkapae starog GS-a, govorim o modelima od 1970. do 1974.
Neka pjesma.
Jednostavno, jednostavno, fotelja iz pedesetih.
Bidermajer ormar iz moje dnevne sobe. Namjestaj moje tete. New York pedesetih.
Citroen Sm
Cord 812
Hoover God Damn!
Šalica šećera od susjede.
Pogled na Prominu s nekog prozora neke kuće.
Budućnost.
I oko čega se mi onda uzrujavamo?
Kad ni jednostavno fascinantno od prije, nije postojalo jučer?!
Sex. Znoj. I suze. KRV. Ljudi. Priroda stvari i neki daleki planet prije par tisuća godina. Svemir i ljubav, pažnja. Poštovanje.Pogled i oko. Oči u mraku. Oči preplašene, zaljubljene, zadivljene, duboke oči, mirne, pažljive... Postojale su i jučer i prekjučer. Sve do početka. Kad su stvorene.
Prije žara cigarete, prije fotelje, prije Courbisiea (ak sam zajebo, kajem se, ali nije me briga jer znam.), prije umjetnosti meandra, glazbe i instrumenata... Dali ili da li nam je bitno ono prije? Da li je jednostavno jednostavno bitno?
Da li je bitno što se kaže. Da li je ipak bitnije ono što se misli? Dali je bitno što se misli, što se piše. Ili je bitan zrak koji se diše, zemlja kojom se hodi, čamac što pučinom brodi, sex, krv i suze, znoj i žar cigarete s guštom.Dim i vino, lignje ili što god vam paše....
I onda ti napišem cijenu na sve što sam rekao, a rekao sam ništa, i što onda od svega toga imam?!
Ljetovanje na jadranu, u grčkoj... Kutija cigareta 20 kn, seks za 600, ljubav? Dogovorit ćemo se.
Život? Gro para, sam da usporedim tečajeve; a vi želite obitelj i kuću? Ohoho, to će malo dići cijenu...
Tu nije lijepo psovati, pa zatu ću reči nešto... bez početka i sredine, kapitalizmu i ljudskoj gluposti:D
napisao Argonaut u 13. ožujak 2007 22:58:00 | 0 komentar(a)
Kill City
Imam filing da smo svi mi koji zivimo u ovom, novom nam tisucljecu, nenormalni. Psihicki bolesnici, masa degenerika... Samo zato kaj nam je ovak kak nam je. Ok, ja jesam malo pesimista, i ovakvim postovima se svrstavam drito uz bok regularnom Ivanu Horvatu, prosjecnom hrvatskom covjeku koji gleda u pod, u cik zore ide na sljaku ili ako posla nema, u birtiju da se zali na dnevnopoliticka pitanja, privatizaciju ili zajebane propise... Ili sam kao malo neregularniji Ivan Horvat, onaj koji isto tako hrli na neku sljaku, ali ne bas u cik zore, vec negdje oko pol devet, jer radi po americkom radnom vremenu i razmislja o globalnoj slici, svjetskoj politici, utjecaju rata na cijenu nafte ili utjecaju azijskih divova i megasvetskog diva, Amerike na klimatske promjene i buducnost planete; ok, ovim se svrstava bok uz bok s takvim likovima koji usprkos nezadovoljstvu ne rade nista, osim da pricaju o tome, da bi stanje promijenili. Znam, nije osobito junacki tako pisati... Nije uopce.
Ali sto da radim kad gledam to sve oko sebe i razmisljam. Ne mogu ne razmisljati, ipak nisam toliko mudar i pametan da si sam isperem mozak... Jbg., mozda bi bio sretniji da mogu. Ali ne mogu i idem dalje ne razmisljajuci o tome sto bi bilo kad bi bilo - i time se odmicem od svih Ivana Horvata jer ne podlijezem samosazaljenju na dnevnoj bazi, vec svijest o tome sto je i kako je po mojem misljenju, koristim ne bi li za sebe i svoju familiju, svoju buducu djecu, osigurao kakav-takav mali svijet, balon od sapunice koji treba mudro i pazljivo pilotirati pored svih opasnosti, buducnost koju zelim za sebe i njih, mogucnost da sacuvaju ljudskost i zive kao ljudi, a ne robovi u svijetu divljeg i bezobzirnog kapitala.
Ali jos uvijek me iznenadjuje to sto zivimo u svijeu gdje nitko nije normalan, gdje svi zivimo po nehumanom diktatu i nista ne mijenjamo. Zivimo za sta? Da li se taj rad koji poduzimamo samo da prezivimo uopce moze zvati tako uzvisenim imenom kao sto je ŽIVOT?!
Ne znam bas. I bas zato mislim da sam okruzen samo onim manje nenormalnim i potpuno ludim primjercima vrste na zalasku. Dinosauri razuma i civilizacije - nejasna formulacija, ali sad mi je pala na pamet.
Naravno, da se ne bi naslu uvrijedjenih, niti ja nisam normalan, to je defaultno, ali definitivno jos nisam spreman na samotnjacki zivot na vrhu nekog stupa ili u sredistu pustinje... A ako je nesto tako ekstremno, preuzelo ulogu onog normalnijeg od "normalnog", sto da covjek radi?
Radi za sebe, radi za novac (jer tako je uredjeno), radi za to da ne moras raditi za neko vrijeme, budi posten i pokusavaj, odseli se i stvori oazu, daj buducnosti priliku da prezivi, jer zemlja i svijet su prelijepi i premisticni, opojni, da bi na kraju ostali pusti, bez svjedoka.
napisao Argonaut u 11. ožujak 2007 16:29:00 | 1 komentar(a)
I felt the luxury
Frustracija. Frustracija? Želio bih toliko stvari. Barem mislim da je tako. Neke stvari mislim da želim više, a neke mislim da želim više. Želim onaj novi macov mobitel. Ali njega želim manje. Više želim neki automobil. Kao npr. Citroen SM iz 1970. Njega želim više. Ali možda još više želim neki DS, također stari Citroen. Njega želim više jer je dostupniji? A nedostupan. Nisam techno freak, a želim tehno frikovske stvari. A znam da ih ne bi koristio, želim ih svejedno. Želim i svoj prostor, kuću ili stan. Novac za obitelj. Obitelj kad skupim lovu. Želim sjediti i pisati ispred svoje kamene kuće na Korčuli. Jednom kad sam star i prestanem raditi. A da sam još mlad. Pa da popijem koju čašu vina i zapalim neku pljugu. Želim sudjelovati na relijima i voziti brze bolide opasnim cestama - u kontroliranim natjecateljskim uvjetima To doista dosta želim. Želim i sve CD-e Toma Waitsa. Ali to manje želim od ovog gore navedenog - zato jer je to dostupnije i pred nosom pa nije toliko poželjno? Želim biti sretan. Želim da mi uspije posao pa da mogu biti miran. Želim biti surfer u nekom zabačenom tropskom raju. Sjediti pred sjenicom od palminih gran i piti koktele s kokosom, ravno iz kokosovih oraha. Želim napisati roman. Scenarij. Fantasy roman. Stvoriti igricu koju bi volio igrati, ali nisam programer, pa to malo manje želim. Želim i imati antikvaijat. Birc. Kupiti joj neki fenomenaln dar, ali ne znam što. Želim restaurirati onog svojeg GS-a (takodjer stari citroen), srediti spčeka da napokon vozi bez problema. To jako želim, ali e radim, a na dohvat mi je ruke - shodno, o tome ni ne volim razmišljati, prevše je blizu pa frustrira. Nije to ko Tom Waitsova kolekcija. Želim bolji odnos sa starcima. Želim se obogatiti da mogu ispuniti stvarno velike želje, one koje teško stanu čak i na ovaj beskrajni papir. Da imam love želio bi još više. Ili bi prestao željeti? Što se dešava kad prestaneš željeti? Da li tada nemaš za što žvjeti ili živiš lakše? Postoje različiti odgovori i učenja o željama. Želio bi da znam. Da znam što trebam znati. Želio bi... ...želio bi se odmoriti od želja, staviti na čekanje kapitalističku stvarnost koja me okružuje i polako nagriza. Zapravo, samo bi želio biti sretan, a od silnih želja... Pa i očito je. Sve bi trebalo donijeti sreću, a sreću želje ne donose. Želim AZIL!!!!:D
napisao Argonaut u 10. ožujak 2007 15:17:00 | 0 komentar(a)
Lust for life
Usrano je vrijeme, zar ne?
Autobusi mile cestom, nebo je tmurno. Svi nekamo idu nekim svojim poslom, pogleda zabijenog u pod. Ili u daljinu. Uvijek daleko od stvarnosti. U mislima je, ako vec nije najljepse, pa onda bolje. Bar nesto.
Pada kisa i ja ne radim. Kad pada kisa, u zadnje vrijeme bas ne radim. Cekam sunce da zasucem rukave.
U zadnjih par mjeseci, bas me razvalila... Ova drzava sa svojim besmislenim propisima i slicnim sranjima. Mislim si, da je bar jos na sazi Titova juga, ili barem Tđmanova hrvatska - malo bi prosrao protiv jednog ili drugog, malo protiv drzave, i politicki azil u jednoj nordijskoj zemlji, here I come!
Ali neeeeeee....
Ja ovdje mogu trucati o prezagusenoj birokraciji, neazurnim papirima, neznanju, ljenosti, bahatosti, nedonesenim ili krivo donesenim propisima.... I nista. Nista mi se nece desiti, nikakav temelj za azil.
Jer mi smo ta kvazi europska mini drzavica na burnome balkanu, s prekrasnim morem koje cemo unistiti, prekrasnim brdma koja smo zaboravili, prekrasnom politickom elitom koje se nikad necemo rijesiti.
Blago nama, bar nas ne zatvaraju u zatvore. Istina, ali zatvaraju nas u nase osobne male financijske konstrukcije, one koje ne mozemo popraviti, ne mozemo odlezati, vec moramo prezivjet, a u ovoj zemlji, ta je dozivotna dozivotna.
I kaj je najgore, nis od azila.
Jbg.
napisao Argonaut u 9. ožujak 2007 10:58:00 | 0 komentar(a)
Rječnik stranih riječi
Ideš, dugo nisam pisao, nekako mislim da ni ne trebam ubuduće, uopće. Pisati.
I sad imam previše toga za reči. Od mostogradnje, bilo kakve gradnje, kriminala i korupcije, kriminalnog neznanja i gluposti, mračne perspektive i sličnih stvari koje su neizbježne svakom rvatskom čovijeku u ovom 21. stoljeću u ovom svijetu dvadeset i prvog stoljeća.
Kao misao neizbježne. A bar u mislima ne moram razmišljati... o pravopisu npr.
Zaključak ispod crte podvučene nakon mukotrpnog računanja pro i kontri svemu i ničemu glasio bi - primite me, o vi nordijci kojima je jedino malo razum preostalo, mene ljubavnika toplog vremena i vrelih plaža, automobila bez krova i fjake samo take, primite me u vaš svijet razuma, jer ovo "što južnije to tužnije", pokopat će me kao ljudsko biće!
Sve je to otišlo predaleko.
Primam državljanstva Islanda, Grenlanda, Norveške, Finske, Estonije... Nudim se za pokuse i proučavanje balkanskog načina postojanja, potpuno besplatno.
Odričem se ljeta, zaboga!
Nada umire posljedna, a ona nada da će se ovdje nešto promijeniti nabolje za mojih najboljih godina, tanka je. Osim ako ja ne uspijem promijeniti svoj neposredni okoliš i uredim neku oazu bez ljudi i nepoćudnih, u kamenoj kući blizu (ali ne preblizu, još i to globalno zatopljenje) mora, sa dragom mi osobom u balonu i s čašom vina na stolu. Dovoljno para!!!
napisao Argonaut u 7. ožujak 2007 13:12:00 | 4 komentar(a)
