Postovi
Black wings
Pravi rat se vodi vani! Danas cu opet morati piti!
Jbg. zivot ne ceka pospance...
A kako mene zeludac kolje?! Katastrofa, doista!
Ali nista nisam zakljucio, bas nista. Odlucio sam (s tim da bi veliki navodnici trebali okruzivati ovo "odlucio sam") Da mi zivot skrene nekim novim tokom - moglo bi biti interesantno... Kazem sam sebi, a i ne lazem govoreci... Ali, zanimljivo? Pa ipak se radi o mojem zivotu - hmmm, to ne bi smjelo biti "zanimljivo" misli, nije to zajebancija - jer, razmisljao sam kako bi bilo zabavno biti vozac kamiona - bar na neko vrijeme - odlicna palca - al care, to bi moglo biti na kratko, pa zauvijek!
Mislim, bavim se skupljanjem inspiracije... Ali sto ako zapnem u mediokritetskoj svakodnevici i nikad se ne odlijepim?! Sto onda - kad postanem svjestan potracenih potencijala?! Sto onda.... Onda je kasno... A ja se bojim da je vec sada vrlo blizu kraj voznje za mene.
Hmmm, a kaj je kosano meso?:)
napisao Argonaut u 25. veljača 2006 10:33:00 | 6 komentar(a)
Zzzzz.... Klik-klak...zzzz
Nikad nisam do kraja shvatio zasto se kosani odrezak zove kosani odrezak...
Interview s robotom.. Bilo bi zanimljivo.. Iako i ljudskih ima, i intervjui se pojavljuju u novinama svakodnevno?
Upitnik;)
Nije bas povezano, zar ne? Hehehe
Sreća. Mala rijec. Sasvim mal i obicna rijec... Zar ne? A opet... Stoji za najvazniju stvar na svijetu, najvazniju stvar u zivotu svakog pojedinca, a i iznimno vaznu stvar u zivotu nacije, drzave, bilo kakvog kolektiva... Mala, jednostavna, a toliko nedostizna... I sve dalja. U dalekim prostranstvima svjetluca sreca.. Daleko. Daleko u zvijezdama - iako su zvijezde ovdje samo kao mjerilo na karti - da prikaze strasnu udaljenosti i prostranstva hladnoce koja nas djele od te srece. Na zalost, meni je ista poprimila pomalo mitski karakter. Hodam malen ispod zvijezda.
A mozda ce biti dobro.
Nacin razmisljanja.
Svatko ima svoj nacin, ma kako "obican" ili ukalupljen bio.. Pogreske u sistemu - postoje i ucestalo ljude udaljavaju od srece i od njih samih - jer ja nekako vjerujem da se istinska sreca skriva u miru sa samim sobom i svijesti o vlastitim ciljevima, te radu na postizanju istih - bez pritiska.
Imam dojam da previse razmisljam o tome sto sve ne mogu ili sto nije za mene - u moru takvog razmisljanja izgubi se ono sto mogu. Viskoki stupanj kretenizma od moje strane - pogotovo kad znam sto u stvari radim. Misli da dopustanjem tog nacina razmisljanja sebi pretjerano ugadjam.
Olrajt.
Ljubav.
..................................................
End of text.
napisao Argonaut u 23. veljača 2006 18:32:00 | 2 komentar(a)
Nebeski mehanicar
...Candy, candy, I cant let you go...
Sve je postalo nekako realno. oko mene je stvaran svet. Opusten sam iako me to brine.. Ta opustenost.
Nemam smjer, a ipak se nekako krecem - kotrljam. Nije mi lose nije mi dobro. Nekakav nakaradni Zen. Zanimljivo.
A i Argonaut je otperjao, cini se, na duze vrijeme.
Trebao bi preimenovati blog u Hibernautve zapise..
Navodno, ja sam nebeski mehanicar, cvrsto s obje noge u na nebu. Dopada mi se taj navod. Imam dobrog doktora.
Imam djevojku;) Zadnjih par dana.. Valjda. I ne znam sto da mislim. Korodirali su me prijasnji odnosi do razine neprepoznatljivosti. Trazim svjetlo u sebi - jer ovaj put, u meni je problem - nominalno.
Btw. vec dugo nisam pisao - ne samo na blogu - on je ionako sekundaran oblik pisanja za moju malenkost. Popravit cu uskoro jedan od time&space strojeva - jedino me brine je li mi tijelo jos uvijek naviknuto za vremensko prostorne skokove kakve sam rpije poduzimao. Crv godina i ostarjelih mozdanih procesa me dohvatio nespremnog. Kompas mi je poremecen, a jedino sto me na putovanjima vodilo, bio je taj kompas - kompas velikog srca i velikih ideja.
...koje su se stisle u pranju.
Ali ne predajem se - ta nisam se bezveze rodio kao jarac. Dok se entuzijazam istopio, ostala je tvrdoglava upornost - postojana kao dijamant - jednako netopiva.
Idem zasad, ima jos par oblaka koje bi trebao popraviti:)
napisao Argonaut u 21. veljača 2006 2:31:00 | 5 komentar(a)
Real time poetry
Pih! Sinoc sam htio, ali utopio sam se. U masi... Kojoj ne pripadam ja niti koja pripada u.
Tragicno.
Ali misli su se rojile u glavi, potencijal se nabijao i prstao iz vrhova prstiju ravnu u gumbice mobilnog aparata koji je impulse konvertirao, konektirao i slao do mobilnog aparata koji si u rukama drzala ti!
U realnom vremenu djela maestralna! Evo vam na! Hehehe
Uopce ne znam sto da kazem, da pisem, da risem... Da djelujem Ili pricekam da se trilogija iz proslosti opet spoji? Vidjam ih na svakom koraku, doslovno, dan za danom.. Prvo jedan izmigolji ispod kamena, drugi dan drugi mu se pridruzuje - sa lazno obiljezenih misticnih ravni dolaze, zapravo iz grotla ludila u paralelnom svijetu nekih cudnih sjena i jos cudnijih velicina - obicno osobnih, kad je o velicini rijec... Hehehe, ali jaci sam ja od svake magije - barem one njihove, umisljene..
Inace? Pa doooobro je inace. Iđe. Poolako:) Zivi se i spava. I jede.. I pije. I trijezni i tjesi i smjesi... I jos mnogo toga. I boji se. I hrabra je.. I bit ce bolje.
I sad nemrem stat! Srat:) Jednog dana ovo sunce nece prestati sjati i ja cu si kirurski odstraniti onaj dio mozga koji mi radi probleme, ljubit cu i necu ljubit bez paranoja i slicnih gluposti;) Mozda je danas taj dan.
napisao Argonaut u 19. veljača 2006 13:50:00 | 2 komentar(a)
Dobar, loš, zao
Ja sam loš čovjek
Po tim nekim mjerilima, ja sam to...
Loš čovjek - ma koliko dobar bio. Katkad.
Jer katkad je u djiru... katkad. Nisam konstantan, dakle, nepodoban sam.
Kako je lijepo i intresantno živjeti u prošlosti. Sjećati se boljih vremena... Hehehe... Kakav bull shit.
Pogledao sam te u oči. Pogledao sam u tisuću staklenih, praznih očiju. Ha čuj, to su tvoje oči - ti ne postojiš, i ne može biti bolje od ovoga.
Prostranstva su nekako nestala. Argonaut je sletio. Olrajt.
Otrov. Otrof;)
Tijela trunu. I to je ok. Ali smrdi. i to je ok.
A kaj. Ubrizgat cu jednom, preveliku dozu zivota u venu - polako, godinama - moja je bolest ipak alkohol;) Delirijum tremens ne dolazi u zlatnom sutu. zaboravite me sad, odmah!
Trebam, ne trebam taj odmak. Tužan sam danas sa velikim Ž, jer u riječi nož ž je to koje kolje - kako je marinković jednokj rekao.
Ž je moj život - klanje. S osmijehom. Na krvavim zubima. Boii me kurac - ionako je nekorišten - osim kao samoposluživanje u zadnje vrijeme.
napisao Argonaut u 8. veljača 2006 0:22:00 | 3 komentar(a)
The Ocean doesn`t want me
Svijeca dogorjeva.
Iznio sam danas interesantno vidjenje danasnjice kroz prizmu totalne gluposti ljdskog roda. Jedna od premisa je - kad shvatimo da smo svi jednako glupi, na svijetu ce zavladati mir - stvar je jedino u predznacima...
Religija je opium masa... Poznato?
Fundamentalisti svih fela i religija, imaju jednu te istu stvar zajednicku - nedostatak makar ijedne osobne misli u svojoj glavi.. Nedostatak osobnosti, dakle - a kad covjek izgubi osobnost... pa, po mojem prestaje biti covjekom... Malo agresivno?
Mentalni ping pong sa sumnjivim ishodom.
Raju je istekao rok trajanja.
Pa tko jos traži nagradu u necemu sto nije svjetovno? Raju je istekao rok trajanja - jos davnih dana, rekao bih. No institucije se usprkos svemu odrzavaju... Na temelju? Ne znam, nemogu tocno odrediti sto ih cini tako jakima - osim masovnosti, dakle zelje za pripadanjem necemu vecem - kad je vec tako gadno biti sam... Nesto postoji - jer raju je istekao rok trajanja i nagrada se trazi sada i ovdje. Let`s face it - pravih vjernika vise niti nema (rimokatolicanstvo) - tko jos zivi po 10 bozjih zapovijedi i tko pazi na 7 smrtnih grijeha?!
Islam je u tome uspjesniji... No kakve zrtve i strasne posljedice to donosi (nije pravilo, ali iznimke su si uzele maha)...
Zapravo, ja nema nista protiv nikoga, dapace, volio bi da svatko kome je stalo do uzdizanja duhovnog i intelektualnog, da uzme Bibliju, Kuran i prouci ih, procita - da vidi o cemu se radi, da pronadje svoj smisao - sa svijescu o tome da... pa slusajte, to je pisano u simbolima - dakle bilo bi uputno izbjeci zakljucke o tome kako je Edenski vrt povijesna cinjenica i kako je Noa u arku doista strpao sve sto je strpao - ako je to istina, isto tako bi mogli vjerovati u postojanje vremenskih hodnika i putovanja kroz vrijeme...
Ne zelim biti ostriji, ne da mi se citati mislosrdne vjernike kako nasrcu - u krajnjoj liniji, ja cu biti prvi krizar! Ako nas sve to dovede napokon do kraja svijeta! Barem ovog koji poznajemo:D
Zemlja je umrla vristeci - to mi govori da uopce nije bila svjesna naseg postojanja - i da vristi zbog sebe - jer da zna kakve nametnike ima na kozi... Umrla bi sa smjeskom na usnama.
napisao Argonaut u 5. veljača 2006 3:15:00 | 4 komentar(a)
15 minuta
I onda pocinjem sluzbeno kasniti. Na kavu.
A toliko bi toga mogao napisati. A ovako necu stici. A kasnije necu moci. I sve cu zaboraviti!
Na perverzan nacin, ovo me jako razveselilo.
Jednom nedavno, jedan je covjek imao vise licnosti (danas ima samo ko dvije)... i jedna od njih bio je Crni clovek:), siva eminencija demonskog turobnog Tmurnograda... I bas sam ga se danas sjetio, Crnog frajera... I pomisli, pa sta je s tim starim gadom? Uz tog tipa najgorci gorci bio je visnjevac - tako da bas i nije bio neko drustvo na duge pruge - ali ipak je bio pomoc svoje vrste - krajnjoj liniji, bio mi je najblize Grimm Reaperu sto sam ikad poznavao - naucio me kako da se nosim sa smrtima oko sebe. Ljudi vise nema, otisli su, ali trenutci ostaju:D Nema zaljenja, kraj puta je kraj puta - vrlo jednostavno i vrlo zivotno; apsolutno svakodnevno!
Ali Crnog vise nema... Ostali su jos samo fragmenti u pjesmama i pricama, no iskonski lik se utopio u necemu sto bi on zvao besmislenom utopijom, a ja zove - nema vise depresije za mene:D
8 minuta i sluzbeno kasnim. Na kavu.
A vani u svijetu svice novi srednji vijek i krizarski ratovi! Ekskomunikacija se cini kao jedini posteni odabir - i jedini nacin da me bog ne stera dole kad kod Pere potrazim svoje - skup sa Argonautom. Zivjela netolerancija - skratit ce nam muke!
7 minuta. Ziher cu zakasnit......
napisao Argonaut u 4. veljača 2006 16:09:00 | 0 komentar(a)
I'll remember to forget about you
Yeah right!
Ni sam ne znam koliko mi je pametno sad ovo pisati. Ajd u kurac i sve!
Jedan mali glasic.... Bezicnim putem prenesen mi do uha, na moj zahtjev. Jeeeedan maaaaaali glasic. I ja sam sad sretan?!
Bravo ja... Sad se na pozornici gase sva svijetla osim spotlighta uperenog na naseg malog junaka - atmosfere radi.
Eksterijer. Park u velikom gradu; samoca kuju jedino u velikom gradu u ovom stoljecu mozes okusiti.
On
Ja. I nazvao sam ju... Nakon par mjeseci... I nakon pola godine otkad sam objasnio da se vise nikad necemo sresti... jer bi me previse boljelo (istna, tog se uopce nisam drzao). Bila je sretna sto me cuje.
Ja sam bio sretan sto ju cujem.
ZASTO SAM MORAO BITI TOLIKI IDIOT DA JU SAD NAZOVEM?! ZAAAAAAAAAŠTOOO?!
Jbg. bar sam hladno odigrao. Ja sam vrlo dobar clan trupe svjetskog zivotnog kazalista. Ja sam veliki idiot:)
napisao Argonaut u 3. veljača 2006 16:13:00 | 5 komentar(a)
Cemetery Polka
Zagrljaj. Kao nedostizni ideal, danasnjem covjeku, cerece se u nebeskim nizinama, nama; malim i jadnim crvima koji su zaboravili i same osnove onog sto jesu.
Zagrljaj. Moze biti i terapija. Nedostatak... Moze predstavljati kraj svijeta - jbg. eksponencijalna funkcija.
Na nebu pise. Koliko smo mali.
Odlucio sam nesto. A fala bogu, bilo je i vrijeme. Preuzeti rizik - da kasnije budem ogorcen, ali da znam da sam ja to odabrao. Mozda i ostanem sam - nema veze - dok god ne prelijem gorcinu u nekog drugog - tad bi se sad, sad bi se mrzio da se vidim.
Gorcinu cu jesti s medom vlastitog izbora - pa tko je uopce rekao da je ovaj zvt pun zadovoljstava i bez boli?!
Hehe.
Ali u paucini ce ostati svi zivoti koje sam mozda mogao imati. Ugasenim svijetlima pozornice i paucini... vjecnoj paucini - sve sto sam mogao biti.
I ono sto jesam u polumraku prosjecnosti - to ce biti sutra. Mozda naucim govoriti i otkazem svojem psihijatru - mozda mi bude bolje. Mozda... mozda odem s Argonautom negdje daleko. Mozda novozelanđani pronađu mjesto za nas... A mozda i to daleko, ostane opasno blizu...
napisao Argonaut u 3. veljača 2006 14:33:00 | 3 komentar(a)
Anywhere I lay my head
E, al sam ga zaglavio
Kao žvakaća mi se dani razvlače i ljepe za beznačajne gluposti.
Sve samo da izbjegnem bitne teme - živim život u svojoj glavi.
Patetično, doista.
Neki dan sam ju sanjao - nakon dugo vremena. Sanjao sam nesto da je u nekoj nevolji i da me trazi pomoc - sjecam se da sam prvo popizdio, a onda popizdio od ljubavi:D
I nisam ju nazvao ni taj ni drugi dan, a ni danas. Nikad ju vise necu nazvati - i tako treba biti.
Argov poucak Nr.209.16
Nakon prekida... Neeeema vise kontakta, i nisam slabasna svinja zbog tog - ne! - draga moja, mi nikad nismo bili prijatelji!
Daleko od ociju, daleko od srca - jer ja necu one razgovore o restauraciji nase veze (pa makar ih i ja zapoceo) koja je beyond restauration!
Ma i samog sebe cudim koliko se vracam na tu temu - covjek bi rekao da je gotovo - i je gotovo, lai cini se da aftershockovi jos tresu...
Argonaut.
Na dalekom planetu šarafi space&time ship DY2CV6 - pri uljetanju u atmosferu otpala su mu vrata - sva sreca da je u blizini bio Spaceship otpad - steta sto je vlasnik s Andromede...
I tako je Argo pomalo psovao dok je vrata prilagodjavao svojem modelu broda..
"Morat cu neki noviji brod kupit - ovo je nepodnosljivo!"
No i on i ja smo znali da ce Argo prije umrijeti nego kupiti nesto novo...
Nista. Nista. Nista. Nista. Nista ne osjecam. Nista me ne uzrujava. samo me grizu oni stari crvi - ali izgleda da sam vec toliko istrunuo da one stanice i zivci koji percipiraju bol - vise nemaju svoju funkciju. Vakuum. Nista vise ne postoji - lebdim negdje medju zvijezdama - cekam da sa 28 000km/h tresnem u zemlju. Pepeo. To ce ostat od mene na kraju.
napisao Argonaut u 1. veljača 2006 11:16:00 | 1 komentar(a)
