Postovi
Dragging A Dead Priest
Vrlo je jednostavno. Ljudi su cudaci i nije bas bajno medju njima. Umaoran sam ujutro. Volim spavati, a imam lak san.
Ne razumijem nista.
Nitko ne dolazi, samo ja opstajem. Na otoku. U zemlji ljudi.
Mali princ. Fakofendaj.
Osvjezenje u boci. Trazim. Paketic snage i razuma.
Ne znam koliko je lose.
napisao Argonaut u 30. studeni 2006 7:30:00 | 0 komentar(a)
We died last night
Niz od dva, tri olovna dana. Izgubis percepiju o svijetu kao o suncem okupanom mjestu.
Sunce? Što li je to. Znam da se pričalo... Da je prije olova bilo nebo; prije ulične rasvjete neka zvijezda, možda su je Suncem zvali.. Ne znam, bila su to neka druga vremena; ja se zadovoljavam sadasnjošću, snatrenja ili uspomene nikamo ne vode.
Vjetar je prao preko pustinje, podizao goleme oblake pijeska i vitlao njim preko obzora. Nebo je poprimilo crvenkasti sjaj.
U predvečerje tog dana, stigao sam u grad. Šest cilindara nevoljko se ugasilo, pucketajuci i zračeći oktanskom toplinom jos dugo u noć.
Škripeća vrata saluna zaklepetala su pri zatvaranju. Za mojim leđima; odbacio sam pijesak i noć, produžio za šanku.
Nakon što sam umro, sve mi godi i ničeg se više ne bojim. Naručio sam uobičajenu bocu rakije i drogu po izboru barmena umjesto kikirikija. Zadovoljno sam se okrenuo pred prepunim barom i osmotrio ih ledenim pogledom. Nikome nije bilo do natjecanja - prštao sam od neke energije - osjecao sam se toliko slobodnim! Nevezan uz stvaran svijet, svoj na svome - tako daleko, a tako blizu! Istinska kontradikcija, ono što sam živio u onom učmalom svijetu gore, i ono što živim sada i ovdje, sretan, sređen u idealnom, iskrenom i istinitom svijetu koji ne postoji.
Slavite me, hvalite me, jer kad su olovni dani, ja nisam svoj!
Popio sam rakiju i riješio ono sa strane. Sjeo sam ujutro u isti onaj coupe, zavrtio mašinu i odletio s anđelima na ono drugo mjesto. Daleko. U prašini ostavljajuci poroke i ljubav. Prema birtiji, nikud se ne bi maknuo, da nas se pita.
napisao Argonaut u 29. studeni 2006 11:45:00 | 0 komentar(a)
Bad Liver and a Broken Heart
Izgubio sam pojam koji je dan danas... S obzirom da sam i jucer crncio, mislio sam da je petak bio prekjucer. A nije; ali nisam ni puno fulao.
Zelim se obogatiti, kratko i jasno. Sad kad razmisljam, od najranije mladosti sam zelio steci bogatstvo. Bogatstvo zbog slobode. Zelio sam uvijek svima pruziti sve sto zele - svima koje znam i koje volim, svima koji to zasluzuju.
Jos uvijek poludim od tuge (ozbiljno poludim od tuge, ma kako god to smijesno zvucalo) kad vidim da netko od mojih bliznnjih, obicno su to moji starci, sebi ne moze priustiti nesto sto bi zelio, ili mora stedjeti da bi isto imao - a govorim o obitelji koja niti je siromasna, niti brije nakupovinu vila ili automobila - govorim o gurmanski nastrojenoj obitelji ljubitelja knjiga, umjetnosti, fine hrane i duhana te cigara... Govorim o specificnom osjecaju luđenja od tuge i osjecaju da se tog osjecaja ipak nikad necu rijesiti, ma kako bogat bio. Ako budem uopce...:D
E sad, to nas dovodi do sljedeceg poglavlja:
Ja sam poluproizvod.
I zato nikad necu biti sretan. Jer u principu, bas to jako zelim. A uopce ne postizem - vise manje. Na neki nacin, to je duhovito.
I da, da jos jednu malu misao izvucem iz kosmara ovih zadnjih dana - palo mi je na pamet, da ako i ostanem bez svega, uvijek mi ostaje pisanje kojim bi se mogao ozbiljnije baviti. I to je utjesna misao.
Jednog dana...
napisao Argonaut u 27. studeni 2006 18:58:00 | 0 komentar(a)
Frank's Wild Years
"I nista vise nije kao prije."
Kisa... Jebena kisusina pada citav dan. Naravno, za suhog vremena, meni se nije islo kupiti cipele za kisu. Ne samo da mi se nije dalo, vec sam bio i rezigniran, s obzirom da su proslogodisnje cipele koje sam kupio za kisu bile izrazito i naglaseno propusne, a nakon mjesec dva nosenja (naravno, po suhom) i neopisivo ruzne. Dodje mi da uzmem te cipele i zafitiljim ih kroz izlog ducana u kojem sam ih kupio.
Naravno, to nimalo ne utjece na moj trenutni problem. Nemam suih i nemam nepropusnih cipela, a mrzim kisu. Uz to, auo mi je vec oko mjesec dana na popravku. Vrijeme njegova povratka nije definirano. Kao ni cijena istog - jbg. specifican auto zahtjeva specificnu racunicu.
A da ne govorim o kronicnom odljevu novca iz mojih dzepova. Frustrirajuce.
No, ja se ne mrstim, ne ljutim se i ne pizdim. Samo tupo sjedim doma, gledam kroz prozor i razmislja o nacinu da dodjem do kioska po ovoj kisi bez da dozivim zivcani slom. Jos moram i do bankomata...
No unatoc svim nedostatcima u svakodnevnom zivotu, ja se ne smatram promasenim ili neuspjesnim. Neuobicajenim da. A to je katkad jako tesko biti. Ali nemam drugog nacina. Sutra ce valjda biti bolje.
napisao Argonaut u 22. studeni 2006 17:05:00 | 2 komentar(a)
Cemetery Polka
Ono sto doista volim kod Tom Waitsa - zato ga valjda i toliko slusam, je ta mogucnost prizivanja slika iz nekog drugog vremena - cesto i fantasticnog. Kao neki nakaradni cirkus... Ne znam, ali odlicno mi pase zavlaciti se u ta stanja, u to raspolozenje - mocan lik, nema sta.
Ono, useljenici, sitni gangsteri, prijestupnici, slika lagano u sephiji, automobili iz tridesetih ili pedesetih, sezdesetih najkasnije, ovisi o pjesmi albumu i trenutku. Strasno kak je to dobro.
Tmurno je i vruce - za ovo doba godine. Frustrirajuce vrijeme, barem za mene. Ni ne da mi se pljugat da si popravim prosjek dana... a i dragoj to zasmeta... s obzirom da se ipak, kao i uvijek, radi o eksesivnom pretjerivanju od moje strane. Vrlo uobicajeno.
Ja sam sam svoj kontrolor i meritorni organ zaduzen za odredjivanje kolicina - i svakoj od tih licnosti, radno je vrijeme na poziv - 24 sata na dan. Ovisno o stuaciji. A to stanje rezultira izrazito elasticnim kriterijima. Samo se selim s ovisnosti na ovisnost:D Hahaha;)
A sto se tice posla.. Pa, eto. Kopracam se u poduzetnickom plicaku, prekratak za biznis, predaleko za bilo sto drugo. A mrzim posudivati lovu. Pogotovo ne od starog. Jer da bi od starog posudio lovu, moram s njim razgovarati o tome; a naime, iz nekog, sada mi nepoznatog razloga, u principu ne mogu s njim razgovarati... Biti ce to zanimljivo. Kad pregrizem i vidim da nije bilo strasno, biti cu spaljen i zadovoljan, u iducem trenutku cu na sve zaboraviti i za par mjeseci prica ce opet biti ista. Mislim da je u pianju neki krivi spoj. A ja stvaaaarno nemam snage raditi na popravljanju naseg odnosa.
Inace, moj je stari genijalan tip, bez daljnjeg.
I tak, mislim da sam skoro sve rekao, treba kupiti novoizaslog Tomislava, jer jako je dobar, i tako dalje...
napisao Argonaut u 21. studeni 2006 10:32:00 | 3 komentar(a)
Broken Bicycles
Umor mi sklapa oči... Ali nemrem baš zaspat, previše toga mi je na pameti. Plus, teško dišem zbog južine... I cigareta. Ali južine.
Zapravo cigareta.
Čekam da se zarola moj novi životni projekt (ozbiljniji ovaj put), usput radim i radim i radim, ne bi li zaradio za... pa za projekt.
I onda sve ostalo zapostavim, jer nisam bas, očito, sposoban razdijeliti pažnju.
Pa mi je žao.
Pa jejoš jugo i onda sam loše volje. I zima je sve bliže - prava zima, ne ovo natezanje s mojim živcima.
I ne znam kaj da pišem, najradije bi zaspao, ali da imam tjedan dana vremena za spavanje.
Laku noć
napisao Argonaut u 17. studeni 2006 1:33:00 | 1 komentar(a)
Emotional Weather Report
Pitam se - cemu? Cemu uopce razmisljati zakaj se netko ponasa tak kak se ponasa... Jer ljudi su glupi, tupi, smece... Ne mislim na sve - osim na one koji takvi jesu.
Umoran sam od hrpetine toga... Stvarno iscrpljen. Ali kad ovo zavrsi, i kad stvar krene - nadam se da cu biti umoran, ali zadovoljan!:D
napisao Argonaut u 16. studeni 2006 9:41:00 | 2 komentar(a)
Drunk on the Moon
Dvadeset i cetiri sata jednog dana. Noć pada rano. Kao da radim od sumraka do zore. Uzivam u radu i znoju i muci. Vidim svijetlo na kraju. Uskoro odbacujem obleku i odlazim, okrecem ledja poslu i posvecujem se uzivanju. Jer tako mi i treba.
Hahahaha:D
Sad imam malo vise vremena, iako i danas jurcam vjerojatno, naokolo citav dan. Kazem, ne smeta mi. Uzivam raditi. Napokon imam nesto opipljivo cemu se mogu nadati - svoju, vlastitu i neovisnu buducnost! S te strane sam zadovoljan. Novi Tom u pozadini, tajna skrivena u dva tri iduca retka - a to se zna, jer kuca na jezeru je samo jedna, i staza do nje nije izgubljena - korak po korak prema obali, u ritmu neke zaboravljenje stvarnosti.
Priznajem, kosmarne su mi ideje za blog... Nemrem pronaci neku smjernicu koju cu uhvatit... Disperzija je u djiru!
Iako sam, za svaki slucaj, dvije ideje jucer zapisao na papir. Za neku buducnost, kad diša zaboravi pisati - da zna da je mogao.
Pa da nekom od plana dam da napravi djelo pod mojim imenom:D
Argonaut se mijenja.... Koliko je to dobro?
napisao Argonaut u 14. studeni 2006 12:15:00 | 5 komentar(a)
Falling Down
Prvo dobra vijest, jer, tek je stigla - govna se skupljaju malo duze:
Ovaj put, motor auta sam razvalio kao nikad do sad - znao sam da ce taj cetvrti ili peti u nizu biti odlucujuci. Dakle, rezultat je sljedeci: Radilica - prolupala, bregasta - prolupala, ventili jbg... Itd. Osjecam se ponosno, moja destruktivnost je nahranjena i zadovoljno pretila.
Na zalost, sad nemam s cim juriti s jedne na drugu stranu grada, radeci, rjesavajuci papire... Vodeci psa i slicna sranja.
Najsmjesnije je to da mi zivot ide nekom uzlaznom putanjom - u svakom slucaju, krece se nekim putevima....
I evo sad - pogledajte koliko je sati, a ja upravo moram juriti na posao - ne stignem napisati do kraja jebeni post!
napisao Argonaut u 10. studeni 2006 20:04:00 | 1 komentar(a)
Christmas Card from a Hooker in Minneapolis
Zgaravica se vratila u svom svojem prstavom sjaju. U stopu, slijedi je bezvoljnost. Usrani poluzimski jebeni dan! Kako da zivis po takvom vremenu?! Meni treba jutro koje prespavam, popodnevno sunce koje me probudi, i beskrajni, beskrani zalazak sunca koji me uvede u noc... I noc, topla i mirisna, topla od mirisa, opojna, proljetno ljetna noc. Znoj i krv, na vrhuncu zivota, u cvatu, da se vani napijem tog nektara - to mi treba. A ne štipajuća zima zaboga!
But jebiga; pokusat cu izvuc najvise iz olova ovog "dana".. A olovo nije zdravo, da znate!
Ali svake godine isto. Bez ove faze, moj godisnji ciklus ne bi mogao biti zavrsen. Niti potpun, dakako. Trpim i patim, ali idem dalje. Prema ljetu, nadam se!
napisao Argonaut u 6. studeni 2006 10:30:00 | 3 komentar(a)
I Never Talk To Strangers
Jako je interesantno koliko se ljudi mogu u kratkom roku, govorim o par, dvije - tri godine, promjeniti. Na gore.
Okej, kruzile su price, znalo se to - nacelno.. Ali nisam vjerovao, jer taj prijatelj je bio poseban, imao je takav zar - do svoje dvadeset i neke. Danas je to sasvim druga prica. Od decka koji je nao misliti, postao je deckom koji nije sposoban sudjelovati ni ukakvoj raspravi, ne poznaje argumente, ne slusa sugovornika... Iz njega prsti samo zavist, ljutnja, samosazaljenje, i u slucaju ovog susreta, los alkohol.
Sjedio sam tamo i slusao. Slusao kako me deplasirano zeli uciti o zivotu. O zivotu; o necemu o cemu on imam manje pojma nego ja!
A nije da sam ja pjesacio indijom u potrazi za prosvijetljenjem, niti sam radio od svoje dvanaeste i na taj nacin, u znoju lica svog, spoznao smisao ispod pojma "odrastao". A nije ni on. No to nema veze, s moje strane bar, ja svoj zivot zivim, ne mjerim ga prema drugima; a to je upravo ono sto prijatelj radi. Na zalost. A volio sam ga.
Da stvar bude gora, zavidan je i prema meni, a da stvar bude jos puuuno, puno gora, pise poeziju. Uzasno losu. I pita me da mu kazem sto... A jooj...
Da ne duljim, svi mi hodamo po tankoj liniji, ostrici noza, i svaki izbor je jako bitan, odredjuje buducnost. U njegovu slucaju odredio je ruznu i tuznu buducnost punu gorcine.
Uskoro ce u skole banuti zbunjeni, iskompleksirani profesor filozofije koji je i ono sto je o zivotu znao, slijedeci losu prosudbu, uspio zaboraviti.
Tuzno i zalosno, krajnje nebitno, dok god se odvija daleko od mene.
napisao Argonaut u 5. studeni 2006 20:46:00 | 2 komentar(a)
Big in Japan
Opet sam zapoceo novu pricu. Bas danas. I onda me netko nazvao. I pricali smo, pricali, pricali, jer sam znao da je ogotvo s pricom cim sam se javio. Makinalno. Inace bi ignorirao - ali ljudi znaju biti neopisivo uporni. Tak da ni to ne vrijedi.
Danas cu napisati milion postova. Zelim svoju pricu utopiti, zadaviti u bujici slova. Haha - teatralan ja! Tralala.
Nemrem spavat. Opet. A to ...opet... utjece na psihu pojedinca. Mislim da je vrijeme krivo.
Pozitivna strana je da mi to daje moc da budem beskrajno ravnodusan na kavi. Iako inace ne bih. No, bar nesto.
Nadam se, NAAAADAM se da je ovo samo uvertira u neku depru, jer ako nije - ne znam sta je?! A ne sluti na dobro.
Mozda sam samo uzbudjen - u ponedjeljak idem u poduzetnicke vode, hrabro, na veeeelikom.. Dobro, ne preveeelikom, malom, ali sigurnom brodu.
I onda cu si kupiti auto. Novi, stari auto, da moji drugi stari imaju jos vise prijatelja.
I kupit cu si... Hmmmm... Vise manje mi nis ne treba. Osim zimskih cipela, a to necu iz principa.
Ne volim zimu - nemam zimske odjece. Ja ostajem u jeseni!
Kaj je ovo?!
E, ovo vam je kao moja biljeznica, samo je na internetu, i nema crckarija po zaglavljima.
napisao Argonaut u 3. studeni 2006 18:04:00 | 2 komentar(a)
Roadkill
GSX juri bespucima Moloka, crni mjesec visoko je na neku, reflektirajuca stakla eliminiraju 90% zracenja. Argonaut se osjeca pun zivota, juri izmedju redaka novootvorene starnice njegova postojanja, ususret necem novom i neiskusanom - opipljivom, materijalnom. Zivot lutalice rapidno se priblizava kraju, on Argonaut, pokusat ce zajebati svijet drugacije!
Rez.
Polako. Klateci se. S noge na nogu, zima stipa za obraze. U toploj sobi, svira na tastaturi - melodije nove i poznate. U sebi, proslava.
Iza njegovih ledja uvijek se odvija neka stvarnost dok odlazi u novu.
Go away. An leave me alone.
Uvijek je isto kad odes. Kad preskocis. Docekas se na noge kao macka. Noci mjenjaju boju, kroz godine. Iskustva se skupljaju kao kondenzacija na sajbi od auta. Uskoro se iskustva smrznu, postanu tvrda i hladna, radikalna promjena je jedino sto rjesava stvar.
Zamisljam svijet drugacije. I uzivam u tome.
Sarene pilule padaju iz ruke. Na dlan. Dobar dan lijepe moje - popravimo buducnost.
San ne dolazi na oci.
Retci prolaze, prica se prica. San ne dolazi na oci.
Smedja kapsula rastvara se. San ne dolazi. Zivio bi citave noci. U nekom svijetu gdje to ne znaci kraj. Treba mi jos zivota, jos soka... Jos stvarnosti da ispredem velebnije snove.
Pun sam necega. Nemir?
Izlazi. Izlazi! Izadji u noc s tudjom glavom na ramenima - danas to nisi ti. Danas ne.
Ne obazirrem se na sizofrenost i nedostatak smisla. Slazem rijeci kao rob. U nekoj tiskari moje duse, 19. stoljece, cinovnik zivi u meni. Usmjerava me i zapisuje put i dogadjaje na moj hard disk. Osloboditi se njega znaci umrijeti, sprijateljiti se s njim znaci zivjeti.
napisao Argonaut u 3. studeni 2006 12:41:00 | 0 komentar(a)
Spidey's Wild Ride
Ovdje su noci surove. Crni mjesec sise zivotnu energiju svakog nesretnika koji se zatece ispod njegovog surovog lica. Zato Zorzag ne izlazi van nocu, ne izlazi ni u zastitnom odjelu - on ne izaziva srecu. Da se razumijemo, Zorgzag nije od kukavicke vrste, no nije ni sklon riziku bez profita - naravno, iskljucivo materijalnog.
Mnoge su price ispricane i legende ispreplicu citav pusti kraj Moloka; o cudnim slikama i vizijama koje su vidjeli i dozivjeli oni prezivjeli. Ispod Crnog mjeseca zive su price citavog svemira.
On to naravno zna, ali noc je daleko ugodnija pod svijetlom glavnog salona secesijskog hotela u pustinji Ilois.
Zorgzag ceka, njegov dragi prijatelj najavio je svoj dolazak. Drago mu je, ako emocije rijetko pokazuje, to je covjek koji ga poznaje do kosti - da, dobro se procitali, covjek.
"Poslovni prijedlog, potencijal za zaradu, svijetla buducnost.." Zorgzag je zadovoljan, Argonaut samo sto nije aterirao.
Morate znati i to da je Argonaut od vrste onih koji ne prezaju od eksperimentiranja i prihvaca rizik koji mozda donese duhovnu uzvisenost, dok s druge strane smrt vreba u svakome tko tim putem hodi.
"Da, doci ce svaki cas."
napisao Argonaut u 3. studeni 2006 12:04:00 | 0 komentar(a)
Picture in a Frame
Samo me pogledaj. Samo to trazim.
Rijeci su se gubile u buci...
Pogledaj me.
Velik je ovaj svijet. Prostran. A opet, tako je skuceno ovdje. Ovo malo vremena sto provedemo na ovo malo zemljice sto pohodimo ziveci. I zapravo je sve kao jucer, i sve je kao preko ceste. Sirinu treba u sebi potraziti - obici svijet nije tesko.
.....
Koliba na jezeru utonula je u mulj. Stupovi su sve nizi! Nista sto je bilo, vise nije - tako visoko. Blato se lijepi za cizme dok hodam glibom sto je nekad nesto bio - ili plaza ili put.
Crni kaput, po rubovima je blatnjav; sto ja trazim? - Pitao se Argonaut na ovom cudnom planetu o kojem su vec raspredane price. Iza jednog ugla, pronasao je nekakvu bacvu, odlucio je sjesti.
Sunce je na nebu uzareno sjalo spod sive koprene nezdravih oblaka. Argonaut je sjedio. Argonaut je samo sjedio.
Svijet i svijetovi - napusteni, zapusteni stari - buci svemira, godine se gube - to je ta buka koje je ugusila moj glas - beskrajna, bezvremenska buka sudbine. Skakucuci od planeta do planeta, ucim li nesto? Da. Ucima ono sto ne mogu znati, gledam siru sliku; ali ne mogu se sjetiti, ne mogu se sjetiti, kako je to bilo. Na Zemlji... Onda...
Znam. Znam da smo sli prema dolje, uvjereno, suvereno i divlje mahnito - ljudski rod u fazi dekadencije - stotine godina, pa sve brze - cista eksponencijalna funkcija! Sve nize i nize sa sve vecim misljenjem o nama samima... Izvukao sam se u zadnji cas - iz garaze, pustinjak; i zapoceo putovanje koje do danas traje, a trajat ce do putnik u meni ne umre.
Jedna epizoda (americke serije)- dvije poruke: Covjek koji cita knjigu u parku je sumnjiv; pravdu treba preuzeti u vlastite ruke (linc)... Da narod nije tako glup, ne bi se bunio.
napisao Argonaut u 3. studeni 2006 9:25:00 | 0 komentar(a)
