Postovi
Prije vremena
Dok sam se tragično trijezan vraćao kući sinoć, glavom su mi prolazile briljantne misli - dojmovi nikako da se slegnu... U izmaglici i snatrenju dovukao sam se do petog kata i zavalio na krevet, na kraju sam mogao samo suspregnuti urlik i promrmljao sam: "Jebemti ovakav svet i mene ovakvog kretena.." Nakon toga utonuo sam u san.
E, sad, sinoc je imalo dobrih i losih trenutaka - no kad su se zaredali ovi manje dobri, jbg. prevladao je osjecaj da nekaj ne valja s ovim gradom...
Yammat koji se vise ne zove tako, nego nekako drukcije - uopce nebitno - ima koncert u Purgeraju, naravno, ja sam tamo... I koncert je dobar, malo promatram djevojke (kojih je bilo i uistinu lijepih:)), malo pijem pivu, pa jos malo skicam, nesto razmisljam, tresem se u ritmu muzike, pa jos malo pijem - al mi se nikako ne da gurati do sanka (zato sam i ostao tragicno trijezan) pa uglavnom pusim pljuge i sve ovo od gore navedenog... Pretty boring, kad razmislis o tome sto se dogadja - na zalost, ja sam razmislio...
E sad, bilo je tu jos i razgovora ugodnih sa ugodnim ljudima, ali u buci paklenoj, to je sam piskutanje usred erupcije govana:D (jako sam ponosan na "erupciju")... Minglanje je zavrsavalo ovak: "O ne! Tam je ona! ZlaGarderobijerka, daj me vadi odavde", kad sam htio cagati: "O ne! Tam je onaj morž! Vadi me Zlica pliz!", kad sam htio piti na sanku: "Zlica, daj pgle ko je tu... Booook, kak si... Ser, ser, kenj"..... I tako dalje, pa do toga da me neka djevojcica 5 puta u kratkim razmacima zaslatala - a to me do kraja bacilo u bed i razmisljanje o ocaju koji se topi pod jezikom svakog bica koje se tamo nalazilo. Strasna vecer, strasna!
I doma sam. I nis mi nije jasno. I tu sam i pisem ovo, i mogao bi to jos bolje, jos detaljnije, ali mislim si, cemu?
napisao Argonaut u 28. siječanj 2006 11:23:00 | 8 komentar(a)
Dramatična drama...
Drama u tri čina
čin prvi
Prazna scena, mladi muškarac stoji okrenut leđima drugom, na udaljenosti od oko četiri metra.
PMM: Dakako, praznina je koji put poželjna... Hmmm. Praznina.
Nisam siguran, znaš li o čemu pričam. Ovako, hodam gradom, proljeće je u jeku... Hodam gradom i PROLJEĆE je u jeku! Hodam. Idem natrag na posao, naime, bio sam na stanci. Sjedio sam u ugodnom bircu, na terasi, čitao novine, ispijao kavu i gledao kako mi se ruke tresu. Razmišljao sam o alkoholizmu, aritmiji i Katarini. Katarinu sam se ipak trudio zaobiči u razmišljanjim jer kad bi god njezinu sliku u glavi okrznuo, srce bi mi užurbano počelo tuči. Udarati u praznini. U šupljem trupu, aritmično srce... (stanka, mladić uzima zrak)
Praznina. Dok sam hodao natrag prema zgradi gdje je smještena agencija, razmišljao sam o praznini. Odlučio sam, tada, početi raditi na ovoj drami.
scena se mjenja. pozornica je prazna, na noj se nalazi samo jedna stolica, kutija i stup javne rasvijete. na stolici sjedi mladi muškarac i drži zapaljenu cigaretu u ruci, ne mičući se. na stup je naslonjena mlada devojka, a kutija je tamo bez veze. mladić koji je govorio u prvom djelu sad stoji u centru pozornice, okrenut publici profilom.
PMM: Da li je uistinu sve to tako. Takvo. Tako, takvo. Da li je takvo. To.
Je to. Što?
Što. (šapučući)
Dvadeset i jedna godina, spreman za izvršenje vojne obaveze. Bojim li se? Ne.
Sam sam. Smeta li mi? Više ne, oduvijek je bilo tako.
Volim li. Ne znam. Neznam što to znači. Baš sam glup.
Sjećam se da sam prije par godina hodao gornjim gradom i uživao. Probao svaku klupu, popeo se na svaki zidić, dodirnuo svaku grančicu. Da, i tamo su bile lampe... Pročitao bi vam sada jednu pjesmu. Ali neću. Nemam je kod sebe.
Ali uglavnom, radi se o nekim kutijama, mračnim ulicama, trgu u Švicarskoj i jednoj ludi, i meni.
(djevojka počinje recitirati pjesmu iz zbirke “Najbolja psihoterapija: Metak u Čelo”)
PMM: Što je to, što se tamo nalazi, zašto to postoji i tko sam ja uopće. Kao zaključak. Kao zaključak koji se nadovezuje na empirijsko iskustvo osoba iz prijašnjih i budućih osoba vezanih uz mene kao miš na ljepak, plove protoplazmatičkim ravnima i doživljavaju osjećaje opet i opet u nedogled. Hidraulička pumpa druka zelenu tekovinu minerala čineći da se raspoloženje mjenja ovisno o stupnju. Stojim hrabreći se da osjećam nešto što nije praznina već je, moje je i jest. I jest i pit i jebat i plakat i voljeti i mrziti i osjećati i osjećati i osjećati i osjećati nešto pored beskrajnih nizova, pored već viđenih čustava i nešto raditi bez plastičnog izraza na licu. Možda voljeti. Možda voljeti. Možda biti. U biti, nije ni bitno.
(okreće se prema publici, djevojka odlazi do mladića u stolici, uzima mu cigaretu i tepe pepeo. Uzima dim i ispuhuje ga. izgovara u nedefiniranom smjeru: “volim te”)
MŽ: (tiho, ali ne šaptom) Volim te.
PMM: Katarina. Katarina. Ništa, ti si ništa. Osim. Osim litanije što mi je upisana u kožu, čini se da ti opet pišem pismo. Pismo koje nećeš baciti jer ću ga ja zauvijek nositi sa sobom. Zauvijek na koži. Biljeg moje strasti.
(stanka)
PMM: ALI TI ME UOPĆE NE UZBUĐUJEŠ! Pa, zaboga, ti niti ne postojiš!
(scena se mjenja. mladi čovjek leži na sceni, na trbuhu. Glava mu je okrenuta prema publici, lice mu je naslonjeno na pod. gleda u prazninu. scena traje oko pet minuta)
(scena se mjenja. mladi muškarac sjedi na hrpi drvenih sanduka. lampa je na par metara od kutija. kartonski polumjesec se njiše iznad njegove glave. djevojka sjedi na podu naslonjena leđima na jedan od sanduka. Na desnoj strani (lampa i djevojka su na ljevoj) nalazi se skupina od tri muškarca i dvije žene obučenih u crno. Stoje u nekoj vrsti kruga, potpuno nepomični.)
PMM: Ma zaista bi volio da me shvatiš (gleda prema skupini). Tako bi volio da me shvatiš!
Hodao sam neki dan prema cilju, s knedlom u grlu i planom u glavi. Hodao, hodao, hodao i stigao. zatim sam čuo i zbunio se, ali nastavio jedriti uz cilj koji je hodao pored mene. Dugo, dugo, dugo hodao, dok nismo sjeli. U kafić. Zašto je sad tema drame Katarina? Ne znam, očito se tako desilo.
Dakle, lomljava jezika i stvaranje polu famoznih rečenica skrivenih u izvanrednom razgovoru. Zadovoljavajuće. U početku potencijalna, no u ovom trenutku realna opasnost od vezivanja već je uprizorila svoje pojavljivanje te večeri. U PRVOM RAZGOVORU, ZABOGA! kao da je ona neπto posebno, kao da je ona ispunjenje mojih snova?! Ali JEBENO ZNAM da nije!
MŽ: Volim te.
PMM: i tako to traje, ta igra, i iako na nekim poljima superioran, trojanskim konjem pobjeđen. Slomljen i uništen.
(scena se mjenja. na sredini pozornice nalazi se hrpa knjiga, stripova, papira. Oko te hrpe složene su tri police jednako zatrpane, ali obogaćene i brojnim drangulijama, tvoreći nešto kao box otvoren gledalištu. na prednju policu, sa jedne i druge vanjske strane naslonjeni su malda djevojka i s druge strane mladić. mladić leži na leđima na toj hrpi. obučen je u plišanu piđamu. na jednoj od polica, na vrhu je mala stolna/noćna lampa, upaljena je.)
PMM: (čita s lista papira) “Naslonila si mi se na rame, šapnula si mi na uho: Kako si fatalan.
Ti ne postojiš, rekao sam i izašao u grad.
Na kraju krajeva, i ova priča ima sretan zavrsetak. Pomisli on.
Idemo vani.
Cvrkutavi ženski glasić. Koliko mi je drago da te cujem. Napokon, nakon tisuću godina.
Smijeh. Smijeh i kako na kraju zagrizes usnu sa sjajem u očima.
Primio bih te za ruku i vodio nas svijetom. Sunčana popodneva negdje u Francuskoj i male kavane gdje bih te čekao da dodješ. I ti bi došla, došla bi tisuću puta.
Smijeh. Smijeh i ljeto i sretna lica nas dvoje u izlogu nekog ducana uz put.
I leprsave zavijese na prozoru naseg stana na uglu neke stare zgrade sto gleda na trg i jednu kavanu ispo sarene tende, onoj gdje te jutrima uz kavu i croissant cekam. i ti dodjes, i dodjes svaki puta.
Mojim snovima sad stajem na kraj, vec me dosta stoje. I znam da te nema, da nisi tu, da nisi ta i da je moja potjera besmislena.
Znam isto da ni Francuska ne postoji, da nikog necu cekati i da nitko nece doci. Znam da zavjesa nece vijoriti, da tog stana nece biti, moj caffe je birtija, a moja zena bit samo iluzija dok u alkoholnim parama pricam o svojim avanturama.”
AVANTURAMA! AVANTURAAAMAAAA! Jebote soba u pičku materinu!!!
MŽ: Ne poznajem te.
PMM: Fale mi kvačice. Mislim, u tekstu, pa je malo zajebano čtati.
(muklo) Jooooj. Jooooooj. Jooooooj.
Naravno, naravno da kad se napijem, sve moram zasrati. Katkad zaserem i bitno prije, ali kad se napijem... E, to je onda zaser majstorski! A najbolje je u cijeloj priči da to mene najviše jebe, mene, a ne one kojima sam napravi sranje! Vrlo uobičajeno... Vrlo uobičajeno!
Knjige, sripovi, praπina, ja, ti, ljubavne pjesme i uvijek hladne noge. Suze i nježnost, okus strasti što bukti... Svijetlo u mraku, ljepota tvojeg lica, moja nježnost - idealiziranje, ne radi se o tebi, Katarina; pitanje je radi li se uopće o tebi.... naime, ti ne postojiš.
Postojiš li?
MŽ: Volim te.
PMM: Osim u mojoj glavi?
MÆ: Volim te.
PMM: Zašto? Zašto je to tako? Zaπto je sve ovako... zbunjujuÊe?
MŽ: Volim te.
PMM: ... i niz u nedogled, vinograd osjećaja, maslinik strasti i lopate sranja koje sam sposoban proizvesti - bez upotrebe fena, frule ili deterđenta.
MŽ: Volim te.
PMM: Joj, ma daj odjebi!
(spuštaju se zavjese pričvrπćene na karnišu koja spaja police, crne su boje i više ne vidimo mladića. iznutra se čuje još samo mrmljanje)
napisao Argonaut u 27. siječanj 2006 14:02:00 | 0 komentar(a)
I'm still here
Osjecam se kao ljudski tipfeler.
Ali ovaj bi dan mogao biti blues ili bluz good... Onako, malo plavicas - kao sljiva ili nebo.
Gledam u sve to i smjeh me hvata, ili je ludilo ili je dobro, uistinu - priklonit cu se ovom drugonavedenom - bolje bit sretan nego lud, ne?
Potencijal pršti statickim elektricitetom - samo da ne dodje do katastrofe u stilu Hindenburga... Ma nece, valjda - a i ako da... Pa nema niceg loseg u zdrobljenom, krvavom i zgnjecenom srcu u necijim rukama - znam da zacjeljuje.. s vremenom i cugom:D
Uzivajte, i sudjelujte u sindikalnim akcijama - jer sunce cemo postaviti na pravo mjesto - boga mu! Hahahaha!:)
napisao Argonaut u 26. siječanj 2006 13:52:00 | 0 komentar(a)
Life on Mars?
"...ipak sam se morao nasmiješiti kad bih se sjetio da moram nastaviti glumiti gluhoću ako želim i dalje čuti."
Ken Kesey, Let iznad kukavičjeg gnijezda.
Skele, skrletne skele... Skrletno..Skrlettttt..Skrrrrr-lettt-no. N-n-noo. Kakva debilana zaboga?!
Hehe-e. Birtije su iste - birtije, diljem galaksije - Blastoff! Držim konce u rukama, mijenjam svijet - sviram glazbu na tipkovnici - prtima slikam livade i šume - nas dvoje letimo iznad njih! Tisuće tonova.. Harmonije i harmonija stvarnosti i misli, nadopunjujuća i ispunjujuća - moja trenutno!
Ja znam kako je na livadi u proljeće - JA ZNAM! I znao sam i znam i znat cu dok taj dio mene ili ja ne umrem! I lijepo je. Na livadi u proljece - s tvojom rukom u ruci ili bez nje! Lijepo je na livadi....:D I livada je raj mojih snova. I tamo sam, te kratke trenutke, tamo sam sretan i tamo sam ja;)
Otvaram nebo i lijevam kisu po sebi - pisem gluposti i glupostima kopam plitki grob - putujem svijetom, mislima i svemirom - lagan kao perce, samo olovnim tegovima ludila opterecen... No to mi ne predstavlja ama bas nikakav problem:D
Imam neki osjecaj... A znam da ne sluti na dobro - do sad je bilo gadnih najeba; da se u meni budi kapacitet.. Za ljubav - tj. zaljubljenost - predanost jednoj, zenskoj osobi... Mislim, zasad je to samo u teoriji, jer ta osoba zasad jos nije izronila iz mraka ljudskog drustva i mocvare prosjecne ljudskosti i opcenito ove dekadentne, trule i raspadajuce civilizacije... nije los filing - pocinjem se opet osjecati kao COVJEK, a ne poluproizvod...:) Jel ovo dobar znak? Jel ovo dobar dan? Kad znam da se oko mene buducnost urusava s praskom...
napisao Argonaut u 23. siječanj 2006 13:53:00 | 3 komentar(a)
Romanticna dekadencija
Ti si dekadentan - rekla mi je davno - uz smijeh sam joj odgovorio da takvo sto jos nisam cuo - a cuo sam svasta.
Nakon sto je otisla, vrata su ostala sirom otvroena - postao sam kolodvor za sva sranja ovog svijeta, a vozni red sam pisem - pobozno.
Ne znam kad je tocno odlucio zadovoljiti se ponudjenim. Ne znam kad je zakljucio da je ona ponudjena i da ona ipak nije ono za sto je on stvoren - ne znam kada je tocno odlucio da ima pravo na taj nacin krojiti odnose.
Mozda je bilo za one kave, ili nakon telefonskog razgovora sa sestrom... Ne znam, a nije ni vazno.
Godne su prosle od tog dana, a pecat koji je ondasnja odluka udarila nije izbljedjeo - dapace, kao da se dublje utisnuo u tijelo, pekuci sve vise, sa svakim danom. Jer dani, kao proizvod takve bahatosti, nisu bili nista drugo doli uzasna, ruzna i tragicna laz - ono u sto mu se zivot pretvorio.
Bila je to raskrsnica, iz ondasnjeg kuta gledanja, prilicno velika, a zivot je pritiskao - pod prijetnjom da se ugasi, negdje na sredini puta - izbor je bio neophodan. I odabrao je, laksi put, zadovoljit cu se malim, biti cu malen i kao malen, biti cu malo sretan - nisam ja jedini talentirani mladic koji je zajebao stvar - mislio je. I uistinu nije jedini mladic koji je tako sto odabrao - ali nije ni bio jedini koji ce se ostatak zivota, naravno radi toga kajati, zivjeti u sjeni nesposobnijih - jer jednom nije bio sposoban skupiti hrabrosti i poslati sve u kuratz i cvrsto odpeglati svojim putem do kraja, ma kakav on god bio. Jer od ovog gori nije mogao biti.
Krvavo crvene oci gledale su u policu s knjigama u dnevnom boravku - koliko samo naslova fali... isto toliko i poglavlja nedostaje mojem zivotu. Ocaj koji ga je, a kad su godine prisutne u vecem broju, covjek se sve slabije zna boriti sa ocajem, no ocaj ga je isusio, nacrtao mu podocnjake i podario sivili, pognutost, i opcu propas tijela i misli - mogao je jos samo na sebe misliti - u onom ogranicenom vremenu, kad ga ocaj nije parao nozevima po utrobi na svaku pomisao o sadasnjosti koja ga je prozdirala, sisala... polako.
Koliko naslova nedostaje.
Nastavak slijedi... Nemam vremena sad.
napisao Argonaut u 21. siječanj 2006 21:21:00 | 1 komentar(a)
Burma shave II.
Ljudska gadost. Nek bude do koze. Najvise mrzim kad se napijem toliko da nemrem artikulirati.
Ostaje mi gestikulacija.
I sto ima gore od moralista? Otkud ima pravo da drugima na temelju morala sole pamet - kad ih se prica ne tice - ili ih se ne tice toliko.
Tko si ti da me proganjas nocu, kad zbog rijeci koje peku ne mogu spavati - da nisam takav kakav jesam, tj. da sam takav kakav bi ti zelio da budem - care, spavao bi kao zaklan.
Svatko ima svoje vlastite nizove pogresaka, i ja imam svoje - i prihvacam ih, znam sto sam napravio... I placam cijenu i sve to.
Ali jehovini svjedoci moralne dimenzije umisljaju da imaju pravo srat po drugima - ma stari, dok nisi bio moralno izopaceni moralist, sve je bilo kul - a danas.... Hvala ne.
A bas sam to u petak lijepo nasjeo - pijan ko guzica, uzeo sam se pravdati pred tobom. Jos i platio taksi. Pred tobom sam se pravdao, a nisam ni svjestan bio - od alkohola obnevidio, koliko si manji od mene - manji zauzimajuci svoje stavove.
A da sam zasro to sto sam zasro - zasro sam, ali i pojeo sam govana zato - hvala i dobar tek.
napisao Argonaut u 21. siječanj 2006 16:17:00 | 3 komentar(a)
We're al mad here
Zrcalnam projekcija u izoblicenom ogledalu nije realna - tj. zrcalna. - sto sam ja sad napisao? Ne znam... Nije ni bitno.
Ostri rezovi. Na njih sam osudjen kad stalno stvari odugovlacim - onda nestane vremena i moram napraviti ostri rez.
Ostri rezovi.
Nisam toliko ocaja pojeo. Jos
Agonaut je bacao kamencice u more... Zemlja u vrijeme prvih praljudi - divlji kraj - Argo sjedi na obali oceana i baca kamencice u more. Ne ticu se njega moji problemi, kao uostalom ni problemi covjecanstva - njegovi su problemi svemirskih proporcija, a njegova je masta nezaustavljiva - dobro, nije bas nezaustavljiva, ali. Uskoro ce ga jedan ostri rez ugasiti - vjerujem. Kao sibicu.
Nisam toliko ocaja pojeo. Ne jos.
Izgleda da izgledam strasno. Ne znam. Ljudi se pocinju bojati za mene. A ne izgledam strasno, to znam. Zasto? Mislim, to je strah u njim, njihov osobni strah od njih samih, projiciran na mene i prilagodjen mojim modovima ponasanja - ali svejedno, to sto sam otisao rano spavati pokrenulo je taj strah. Skroz ludo:D ili bolje:(
Nisam toliko ocaja pojeo... A iskreno, nisam ni toliko gladan. Dovuci cu sunce da mi zasja i veselo cu trckarati okupan zlatom - ja stvaram svoj put, ali ovaj sam put malo zapeo, pa sam probio rokove - nista strasno.
Malo lose suludo. Bolje ce biti drugi put.
Umoran sam, samo to.
napisao Argonaut u 21. siječanj 2006 13:10:00 | 2 komentar(a)
Bitter sweet
Sve mi je tako... Bitter sweet.
Daj mi jedan bitter lemon, da u gorčini utopim takvu tugu. Not giving a fuck!
I ona ce potvrditi, u takvom sam stanju - a ovo me samo vodi - i vodi dalje, do nezamislivih, zamislivih, agresivnih krajeva!
Imam Erekciju s velikim E, iako mi se ne diže kurac.
Gledam usvijet iza staklenog stakla, staklenih ociju - i svi cx-i i svi sm-ovi ovog svijeta, znam, nece mi dati ono sto trazim.
Potonut cu u zelatinu - sa zadovoljstvom - zaljubiti se u tvoja slova - iako ne znam tko si, zaljubiti se kao svaki put do sada i voljeti i ginuti i uginuti... Uskrsnuti.
Jer mi se zivo jebe, i jebe mi se u isto vrijeme, za sve.
Ali voljeti Ću, sa velikim ĆU - jer hoću, jer me nije strah!
1,16 promila, i pijancu s Camelom sam kupio litru - nek umre, ali ne sad i ne na moj racun - steta, dobar je covjek.
napisao Argonaut u 18. siječanj 2006 1:19:00 | 6 komentar(a)
Temptation
Okej, znam, ali ne mozes mi rec da me punjenje hidraulickih kugli kosta koliko i nabava novih?! S tim da nove ovdje, naravno, ne mogu nabaviti? Naravno.
Ma puni onda... Mislim, nije da imam izbora..
Uz gundjanje, Argo je izasao na prasnjavi Roverov bulevar Marsovskog glavnog i najveceg naselja. "Prokleti Andromedanci - samo gledaju kako da iskamce lovicu!" Uskoro je zasjeo u birtiju "Crvena prasina" i iskapio rakiju od domaceg rogaca.
Valoviti ritam nosi me polumrakom adimljenih, crvenih prostorija - ljubav je ovdje odavno uvenula - latice su prosute po podu. Smezurane, smedje stapke, pune trnja, podrugljivo strse u prostor - dok se izazovi oko njih mnoze u obliku oznojenih tjelesa, staklenih, pohotnih pogleda, samo za jednu noc.
Brodim izmedju vremena proslih i sadasnjih, komada svoje duse polozenih na oltar ljubavi - besmislenih zrtava bogu koji je za mene, danas i zasad - do slijedeceg uskrsnuca - mrtav. Pogled mi je precizan, kirurski seciram zrtve za oltar umjetnosti - ocito gazeci po lesevima - bez imalo postovanja i obzira, penjem se na ljestvici razocaranja u potrazi za suncem iznad gustog, niskog neba - spas je u zvijezdama!
Argu je sinulo - "U jebemti! Pa onom konju je rodjendan!" Umalo srusivsi barski stolac, skocio je kao oparen i odjurio prema izlazu - iza njega je odjekivao ljutiti glas konobara: "Eeeeej, a ko ce platit?!!!!"
"Hehe, kao da te nisam cuo" Bez da je usporio, Argo nastavi trceci. "Zicaj svojeg kompu s Andromede, nek ti da od onog za sto me opeljesio - lihvarcina!"
Ooo kako sam trebao zbrisati one veceri! One PRVE veceri god damn!
Ali onda ne bi prezivio sve one (jedva i da jesam) predivne i ciste, strasne momente, a bogami i vece odsjecke vremena s njom. Jebenti, vratila mi je vjeru u VELIKU ljubav... I dopustila mi da je zdrobim u prah, drobeci me sustavno gotovo citavu godinu dana... Ma fali mi i onaj bol u prsima.... Onaj razdiruci, pakleni bol sulude i bezrezervne ljubavi prema osobi koja je kao ti, one ljubavi koju sam sam dopustio... I nije mi zao - ni kako je zavrsilo, ni da je zavrsilo, niti da sam si dopustio takvu bol - nije mi zao. Dobro, danas sam sam, ali isto tako sam sam i znam, znam kako je bilo ne biti sam do te mjere da sam se sa zadovoljstvom utapao u tebi, dok si se ti u meni utapala... A znam i koliko Argonautu znacis - ti si se na prvi pogled zaljubila u GSX1220 machine i probudila Argonauta u meni, iako u strahu i katkad neodobravajuci, telefonski me pratila na svim mojim tripovima divljinom u oronulom GSX-u zlatne boje...
"Pa di si brate?!"
"Argo? Sto ce reci - memorija nije mrtva?!"
"Zamjenio flash memoriju na Titanu prije mjesec i po.. Hehe."
"Znam, znam, nis mi nisi doni - glavno da si tu care - za ostalo me boli neka stvar!"
"Kaj, idemo pit?"
"Je neeego? Hehe, kak ide projekt furde na onom asteroidu?"
"Ma ne pitaj, peru me s nekim glupim propisima o gomilanju otpada u tom pojasu! Kuis, a to nije otpad - nek mi objasne di da nabavim djelove, ak nemam par dve-tri rastavljene masine?!"
"Ma kuzim te stari, nije ni meni lakse"
I otidjose zajedno, u nove pohode, i zemljina se os pomjerila kad su zakoracili u novu godinu s osmijehom na licu:)
napisao Argonaut u 17. siječanj 2006 13:01:00 | 9 komentar(a)
(Looking for) The heart of saturday night
Crtica.
Dakle, dodjoh doma jucer, i sta cu - pijuckam pivicu i kopam po nekim papirima od prije sto godina - kopam i nadjem svoju radnju maturalnu - otpuhnem prasinu i stanem citati - "Osebujnost likova u Marinkovicevim novelama" - i svaka mi cast velim sam sebi - vec sam kao mlad mladic bio elokventni seronja!
Olrajt. Istu tu vecer - tj. sinoc, nesto kopam - opet po papirima, trazim jednu biljeznicu u koju kanim zapisati nesto kao: "Romanticna dekadencija" ili nesto na tom tragu - i odjednom me osine surova besmislenost i uobicajenost takve moje potrage - to me povede nekim zakucastim puteljcima, kroz "sve je isto, sve ove godine", preko "nis se nisi promjenio, zivis u proslosti", do "pa pogle se, koliko imas godina?!", e a to me katapultiralo u stvarnost te sam pojurio do telefona - "Da, stvarno, koliko imam godina?!" i pogledah na zaslon...
"Znao sam... znao sam da ce se to prije ili kasnije desiti - 16 - za par sati ili minuta mi je rodjendan, a ja sam skroz zaboravio na to." i bas sam mislio kakav kreten.. kad sam otkrio KAKAV kreten - nisam pogledao na sat - ponoc je prosla. Dakle, 16 je DANAS, a ne jucer, kako sam se bio uvjerio - i nije mi lakse to sto znam da nisam zaboravio rodjendan - jer to je stresno po mene i najradije bi sve to izbjegao!! A ovo moje se jos i naslanja na novu godinu, bozic i tako to...
Kasnije cu napisati pricu o polaganju vlasti na cigaretu i zanimljivim manifestacijama ovisnosti.
napisao Argonaut u 16. siječanj 2006 17:37:00 | 9 komentar(a)
Lost in the harbour
Zvjezdana buregdzinica Svemirka Zenunija u krugovima iskusnih vremensko prostornih putnika poznata po jednostavnim imenom Zen - sve slicnosti s varijantom Budizma sasvim slucajne:) U blizini Saturna.
GSX1220 Machina spokojno je lebdila na parkingu - reparacija kod Andromedijanca na Marsu dobro mu je dosla - Argonaut je bio oderan do koze i praznih dzepova, ali GSX je bio u formi - to je bilo bitno. To je problem nas ljubitelja retro brodova, nista nije jeftino! Ona poslovica koju su ljudi 20. i 21. stoljeca na Zemlji znali izgovarati, "Nisam dovoljno bogat da bi vozio stari auto." jos uvijek je bila primjenjiva.
Svemirko, simpaticni burek and tschavapp maher sa zemlje, nesto je zaposleno brljao oko stroja za materijaliziranje bureka - Rerna2350 model, ako se ne varam - izgleda da mu je recept napao neki virus, i stroj je radio bureke s repekima, ako znate na sto mislim.. Nije mi smetalo, volim malo hrskaviji burek - mislio je Argo.
Negdje daaaleko na zemlji, izvjestan mladic, nagnut nad laptop se pitao: "Kud ovo sve vodi, sto ja zapravo zelim reci?!" Odgovor na njegova pitanja u beskrajnim se prostransvima svemira nije nazirao.
I zato je Argonaut odlucio ustati, te nakon sto je ostavio dovoljan broj kredita Svemirku, otici u jos jednu pustolovinu. Hmmm, kamo sad? Bio je okrutno svjestan cinjenica da ipak nije junak poput Spacemen Spiffa, i da pustolovine i avanture ne preplicu svaki trenutak njegova zivota... A neka avantura mu je bas trebala! No mozda ipak.... Mislio je. Mozda ipak na nesto nabasam - idem malo prosvrljati Saturnovim prstenom - sjecam se da je posada Tahmasiba navodno ondje naletjela na nesto zanimljivo... No nikada provjereno. Naravno, letenje unutar prstena jos je uvijek uglavnom smrtonosno - zbog jurecih meteroa i gromada leda koje bi samljele i mnogo vece letjelice od Argovog vjernog GSX-a...
E, sad je mladic pred laptopom stvaaaarno bio u neprilici - kroz glavu mu je prosla ona Dukeova: "And what comes next?" S pogledom punim slatkog straha i groznog, extremnog razuma, konzumiranog najbezobzirinije... Svemirsko prostranstvo uporno je sutjelo. Ha nista, pomislio je, i nastavio roniti prostranstvima koja je pred sobom stvarao...
Buregdzinica Zen vec je odavno ostala iza GSX-a, a Saturnovi prsenovi priblizavali su se velikom brzinom (dobro, ne bas strasno velikom, ali GSX je bio sredjen i Argo je bio pod dojmom performansi koje je mogao forsirati bez onog vjecnog straha da nece ostati bez nekog vitalnog dijela oplate ili sl.) Argonaut, naravno nije znao sto trazi.
Mladic, naravno nije znao sto radi.
Ali znatizelja je jos uvijek bila jaka, a zelja za uzbudjenjem rukom je pokrila usta glasu razuma i pustila divljoj masti na volju. Uletit cu u Prsten, pa sta bude da bude - nisam ja neki kapetan Bikov sa Tahmasiba, pa da sam star i oprezan - ja sam mlad i zeljan avanture!
Dobro, pomislio je mladic za laptopom, i sto sad?
Hehe, da me Spacemen Spiff vidi - brijem da bi mi rekao Care, ti si Car! Mislio je Argo dok je manijakalnim pokretima stiskao upravljac GSX-a izbjegavajuci ogromne komade leta i slicna sranja koja su napucivala zracni prostor Saturnova prstena.
U isto to virijeme, Svemirko Zenuni uspio je staviti soli na rep podivljalom BurekMaterijalizatoru model Rerna2351 (Argo nije bio u pravu) i napokon je odvratio pogled od ekrana... Opusten i zadovoljan, naon trijumfa na virtualnom bojnom polju, gdje je Burek opet odnio pobjedu, lagano je tonuo u neko zen stanje dok je pogledom svrljao skoro potpuno praznim parkingom... I tada se najednom za nesto zainteresirao, a Rerna2351 je pocela printati Error log s procjenom stete, lagano zujeci.
Mladic za laptopom samozadovoljno se osmijehnuo, ovo ipak ima nekog smisla....
Heheeheeehe! Ovo je ludo! Vec sam pet minuta u pojasu, i nijedna me gromada nije samljela!!!!! Spiff, ti si nuuuuuuulaaa!
Zenunijevo lice naglo je izgubilo boju. Samo je trenutak maknuo pogled s zapisnika koji ga je odsjekao, da bi pogledao na parking, i kao sumanut pojurio prema jedinoj letjelici koja je lebdjela privezana za port 21.
Hmmm, nadam se da sad necu izgubiti nit... Jebem ti lajavog psa, zivce ce mi pojesti!
Odjednom, tocno na Argonautovom putu se stvori ogromna, ali stvarno gooolema gromada leda i stijene, lijeno se valjajuci njemu u susret. Da vas ne bi zavaralo ovo ljeno valjanje – brzina je bila zastrasujuca, kao i dmenzije recene gromade. U Argonautovoj glavi, poceo se vrtiti usporeni film – stisnuo je pravljacku jedinicu da su mu clanci skorz pobijelili i rucicu potisnika kurnuo u krajnji polozaj.
List papira koji je Zenuni trenutak prije drzao u ruci, jos nije ni dodirnuo zemlju, a vec su se ulazna vrata zatvorila za jurecim Svemirkom...
Na mladicevu licu sad se vec ocitavao grc – zelio je ovo sto prije zavrsiti – pogled mu je stalno bjezao prema satu na kojem je vrijeme neumoljivo otjecalo.... A i taj pas – ne prestaje lajati!
Argonaut je dozivio trenutak prosvijetljenja! Chicken sa asteroidom – Spaceman Spiff je za mene pickica!!! Urlikao je, dok je, sav se tresuci usmjeravao GSX1220 ravno u centar crne gromade – koja je vec bila opasno blizu!
Zenuni je urlikao na obeznanjenog vozaca letjelice, tresuci ga u panicnom pokusaju da ga trgne iz transa, napadaja, ili sto se vec dogadjalo s njim.. Pjena je mu je vec uokvirila usta, a Zenuni je nepovezano vikao nesto o stakorima s Marsa, i kako je prokleta Rerna sintetizirala njihovo meso; a meso Mars-stakora ima nekakva svojstva... Zenunija je hvatao sve veci ocaj dok..
...dok je Argonaut takodjer urlikao – negdje u prostranstvu Saturnova prstena, jureci stijeni ususret.
“Spaceman Spiff! HA! ARGO ARGONAUT! Nakon ovog cu biti samo JA!!!! HAHAHAHA!”
Odjednom, stijena je pocela mijenjati boju i oblik! Argonaut je uocio i promjenu u putanji i kretanju gromade koja je sad vec licila na... Argonaut nije mogao vjerovati!
Mladic nije mogao vjerovati da ce opet zakasniti zbog neke ovakve gluposti, kombinirane sa tvrdoglavoscu – a Kavalirski Španijel Kralja Charlesa nije prestajao izvoljevati! Kaj fali jazavčarima i slicnim azdajama?! Onaj stari jazavčar je sigurno manje lajao od ovog šminkera!? Ne znam više, mislio je mladić; samo da ovo zgotovim. I prionu je natrag u mrak bjeline papira:D
Zenuni je, sad vec potpuno raspomamljen, samarao, tresao i uglavnom, budio na sve moguce nacine Argonautovu tjelesinu.. I kad je vec poceo posustajati, ovaj se trze – sto izazove jos jednu salvu samara...
“DOŠLJACI!!!!!!!!!!!!!!!!!” To su došljaci!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! O tome je pricao Jura sa Tahmasiba – to su vidjeli!! OVO JE LICE NEKOG DOSLJAKA!!!!” I odjednom, na te rijeci, stijena se rastvori u zastrasujucim bljeskovima i pred Argonautovim ocima se ukaze...
Ovo je vec previse, rece mladic..
Zenunijevo se lice unosilo u Argonautovo dok se ovaj budio
“Došljaci?”
“Štakori s marsa u bureku.”
“Što?”
“Ništa, ništa”
Mladic se opustio, zadovoljno trljajuci ruke, prije no sto ce kliknuti "objavi" i izici u dan:D
E ovako, jucer sam iz zabave napisao ovo, i zelio sam objaviti... A onda je sve otislu u k.... i polovica teksta je nestala dok se nista nije objavilo... Sto je doista frustrirajuce - zato sam sad na brzinu sklepao kraj i to je to. Ali mojblog je krcat s bugovima!
napisao Argonaut u 16. siječanj 2006 12:09:00 | 2 komentar(a)
A sight for sore eyes
Negdje u prostranstvima vasione, oglas: "Used heart for sale, I used to use it, but there is no need"
Argonaut je samo manuo rukom i skrenuo prema prvoj birtiji u pjescanom paklu danas (buducnost je danas) naseljene, crvene planete - Marsa. Suho je grlo valjalo okvasiti, razum u nerazumnoj vasioni dotociti - do cepa..
A i GSX1220 Time and Space machine, dao je svoje - remont kod Andromedanca na kraju Roverova bulevara dobro ce mu doc - dok Argonaut popije razum na slamku:)
Back on earth - par eona ranije.
Petak. Alkohol. Puno alkohola, stripova i filmova - Batman, jos malo stripa, pa red filma i onda cekaj tramvaj.. A bilo je ziiiiima! I eto ga, Charlie brother No.2 i charleston do oaze Ribnicka noc osvijetljena svijetlima sodome i gomore - uz litre razuma i brda goriva za feel good feeling - plesaju:D
Vampiri ulaze, nalaze i pronalaze se na sanku u razgovorima - razum preuzima, besmislene teme se tope, kao Necija krila na visokim visinama, blizu smo centra, galaksije, svijeta - oko mene sve cvijeta, i boje su drugacije - opet sam popio previse, zakljucujem, dok mi glava ponire prema sanku... Svi nesto govore, neki i mene spominju, sve je kul, znam da nisam napravio sranje - i otisao sam doma nejeban, ali pozvan:D Odolio iskusenju, jer me u zadnje vrijeme iskusenja dovode u govna, do grla, pa i malo vise - a sidrista je malo ostalo, nakon oluje koju sam pozvao - sigurna luka zle garderobijerke, i jos pokoji usamljeni svjetionik u moru ljudi, u zemlji ljudi.
I fakat, ona me pita, bi li ja spavao s njom - a samom sebi sam odvratno pijan.
"Ma moze, nema problema, dogovorit cemo se - daj mi svoj broj..."
Nemojte me petkom i subotom sresti vani - ni mene ni Argonauta, a pogotovo ne nas dvojicu!:D
napisao Argonaut u 15. siječanj 2006 16:05:00 | 8 komentar(a)
Dirt in the ground
Eto, upravo sam sad odlucio da necu ni pokusavati zaspati nocas (ili bolje jutros)...
Nista novo, nista cudno, zato i idem psihicu po prilagodjenom programu - skoro na prijateljskoj bazi.. A najzalosnije je (ili najsmjesnije, ovisi o kutu gledanja) da mi u stvari nije nista... Samo ne zelim, ne mogu odrasti, i zato me svijet plasi, i zato ne mogu u banku otvorit racun, zato ne mogu prenjeti papire od svojeg auta vec zadnjih godinu dana; zato ne mogu preuzeti index iz referade par mjeseci; okej, osobnu sam izvadio, ali samo zato kaj sam ostal bez love u vojarni jer mi nisu u posti dali da dizem na staru osobnu, vojnu knjizicu, zdravstvenu, prastari pokaz ni iskaznicu od kluba (Džizs!); takodjer, zato sam dao i otkaz na odlican posao (pojelo me opet u jednom trenu - dal je to to, da li sam ja to za par godina do vjecnosti?! A radio sam godinu dana i vs je bilo ok - samo kaj sam aute kupovao jednom mjesecno, da se samo odrzim iznad povrsine - suludi sistem protiv padanja u depresiju (to nisu skupi auti, da ne bi mislili)); zato, uostalom i pijem, jer mi je tesko; zato i nisam zavrsio nis na faksu - ni jednom na kojem sam bio... Zato kaj sam mladic s greskom - krivi disni sistem - ne mogu funkcionirati u ovoj atmosferi!:)
Ne zalim se s ovime, niti trazim icije sazaljenje - sam konstatiram neke stvari na ovom, svoje osobnom dijelu interneta..:D
Rijecima jednog dragog mi doktora, u sebi imam jednu "poetsku tugu", vrlo "liricnu" - i to mi je izmamilo takav osmijeh na lice da bi ga htio podijeliti sa citavim svijetom sad i odmah - jer takvi su osmijesi rijetki i svatko ih zasluzuje i treba (kak sam si sad kenjkav)...;)
Uzivajte ljudi, a ja cu si sad pusti Tom Waitsa i I dont want to grow up i pokusati prokljuviti - zasto, god damn, zasto?!
Hehe:)
napisao Argonaut u 13. siječanj 2006 4:28:00 | 2 komentar(a)
Tahmasib
Vec davno je Argo shvatio da su beskrajna prostranstva svemira... Za slijepe, beskrajna prostranstva praznine - kao i njihove duse uostalom. Beskrajna prica i Ništa, kao da je sa stranica preslo u svijet i razmililo se ocima ljudi, ocima koje su prozor u dusu, u dusu u kojoj caruje Ništa. Po novom, milioni komada mesa veselo skakucu pod ovim nasim starim suncem, i jurcaju i zaradjuju i ubijaju i umiru... Zanimljivo, zakljuci Argonaut i usmjeri brod prema nekom boljem zvjezdanom sistemu, GSX1220 veseo zabrunda i jurne u beskrajna prostranstva - nezaustavljivo:)
Dugacke crte, linije po kojima se krecemo u beskrajnim tlocrtima gradova, prostora koje je covjek pokorio, prostirale su se predamnom u nedogled sinoc. Kretao sam se smjerovima, presjeda i mjenjao trake, dolazio i odlazio - pozdravljao i gledao... Uglavnom, citavo vrijeme sam razmisljao - i uspjesno svijet sveo na mrezu crta i odnosa - nista nisam vidio, nista nisam naucio, samo sam novu teoriju smislio - teoriju koja apsolutno nikome nikad nece koristiti:D I to mi je samo zato sto - Previse Razmisljam, A Premalo Boravim u SADA...
Ali nije bad. Sve je cool.
Odredio sam si par ciljeva za iducih pola godine...
1. Postaviti lutkarsku predstavu
2. Nesto, bilo sto objaviti (vjerojatno pjesme)
3. Doista nacrtati taj strip
4. Dati neki ispit na faksu
5. Popraviti GSX1220 Timeship, takodjer osposobiti i 2CV6Char.. TimeAndSpaceship
6. Kad ovo citam, produljiti rok za izvrsenje gore navedenih obaveza
7. E, da jos moram skoknuti do Portugala
8. Za sto moram odnekud iskopati lovicu...
10. Dakle, trebao bi se zaposliti?!
11. Hmmm
12. Sad ne znam da li da produzim rok ili da izbacim nekaj s popisa? Zasad mogu sigurno izbaciti 11. točku.
13. Ispuniti sve gore navedene točke u zadanom razdoblju:D
Slaganje popisa mi podize raspolozenje:D!
napisao Argonaut u 12. siječanj 2006 13:54:00 | 5 komentar(a)
Tipfelerizam
Eto i jos jedna crtica slicica or something...
Počelo je opet ono ponašanje moždanih stanica koje uzrokuje tjeskobu, nemir i strah.
Ne pripadam.
Srkao sam kavicu u Cafe Cubanu i uživao u postavi.
Gledajući u ljude, on vidim klasičnu glazbu oko djevojaka u uglu, bumbarov let ispod slike Chea, Wagnerove Valkire kod šanka i C. Debussya negdje tamo dolje u uglu. Ja sam, naprotiv, Piccasso iz faze najgoreg kubizma. Ispred sebe gledam u prekrsnog Dalia, ali unutarnje kubističkom ustrjostvo uslijed djelovanja Dalievih vizija i linija doživljava raspad sistema, raspršuje se u jato leptira uz impresionističko jezero; i onda znam da sam mrtav jer ne može mi biti ovako lijepo.
Ali jesam.
Mirno tijelo činovnika, lagano obasjano post socijalističkim suncem koje blago dopire kroz prozor, naginje se nad kompjuterom i s ozbiljnošću i zadovoljstvom izvršava zadatak. Mislim, malo mu se trese noga, grize nokte, a ima problema i s kiselinom u želucu. I što sad, nije ni prvi ni jedini, može biti perfektno normalan! Ili ne?
Oni nisu bitni!
U lubanji čudovište vrišti i previja se, oči se izobličuju pod udarcima zmijolikih tijela! Heavy metal koncert u svakoj moždanoj stanici, krvavi nizovi eksplozija, pakleni riffovi koji ruše čitave domino nizove ”Čvrstih struktura razuma”, bujica koja me odnosi u mahnito ludilo. Živi s tim i piši dalje, krajem mjeseca čeka te plaća, samo pazi da nitko ne vidi kad se prosuješ po stolu. Zanemari glasove.
Eto.
napisao Argonaut u 11. siječanj 2006 14:56:00 | 2 komentar(a)
The part you throw away
U zadnjih dva-tri mjeseca, shvatio sam, i nista manje vazno, prihvatio cinjenicu da psihicki poremecaji nisu nuzno i jedino uzrokovani necijim pomaknutim razmisljanjem, zlostavljanjem u mladosti ili nezgodnim odnosima u obitelji... Na zalost postoji i opcija - krive kemije u mozgu. Jednostavno, to tijelo ne funkcionira do kraja kako treba, i u mozgu se desava kriva kemija - zupcanici se krivo okrecu, ili je tajmer pogresno podesen - dakle, lijek su ljekovi... Ciji sam ja zestoki protivnik bio - iako nikad nikome ne bi preporucio da ih prestane uzimati, nisam ljecnik, da se razumijemo.. U zadnjih dva tri mjeseca, ja znam ono sto sam uvijek znao - da sam ja jako dobro:D Ali isto znam nekoga tko nije tako jako dobro, a posto ljecnik nisam - tek dobra osoba za razgovor (volim si utvarati:)), ja joj nikako ne mogu pomoci (bar ne koliko bi uistinu zelio). Ma dobro, to je to o tome, and now for somethin completley different!
Tapete i tabletici, komode i porculanske figure, loptasti, narancasto crveni luster u hodniku socijalistickog stana - dolje na podu, u uglu polica za cipele, Gladis i zenska carapa za glanc.. U sobi, gosti su otisli; on sjedi u kosulji, otkopcana gornja dva-tri gumba - ispija posljednje gutljaje graševine. Ona zadovoljno pere sudje, posprema kuhinju - jos je topla unutra od prijatelja i ugodnih razgovora, voli svojeg dragog, iako ga ne razumije u potpunosti - ali nije li to ono najljepse kod njega - njegova nerazumljivost, njegova, da se tako izrazim, zanimljivost?
Ne znam, tako neka vizija mi se radja u glavi kad razmisljam o njoj - zamislite, jos iz srednje skole:) Uvijek gosti, ispracamo ih... Socijalisticka sreca, siguran posao, ugodan stan i ugodna egzistencija, na parkingu novi stojadin... Znam da u vizijama poput ove debelo pretjerujem (jer putovanje kroz vrijeme nije macji kasalj), ali isto tako, te i takve vizije sadrzavaju djelicke onoga sto bi u stvarnosti bilo - kako bi trebalo biti, i kakva je doista priroda odnosa.
"Što ja zapravo radim? Tko sam ja u stvari?" Razmisljao je dok mu je u ocima sjala, sve jace iskra totalnog i dubokog osjecaja dislociranosti na ovom mjestu, u ovom odnosu u ovoj sigurnosti toplog doma kakav je zelio... priznaje, ali trebao ga je u stvari, samo kao tlapnju, sanju koje se ne treba ostvariti - i svaki pametan sanjar to zna! Ali on je mogao.. I on je sanju ostvario - sada bivajuci svjestan, da je nazalost odabrao krivu (kod sanjara koji imaju mogucnost ozivotvorenja svojih snova uvijek postoji rizik od izbora pogresnog iz te mnozine snova). Cuo je posudje u sudoperu, cuo je pjevusenje, osjecao je njezinu srecu... Zeludac mu se dizao dok je osjecao ljepljivu lažnost (nije tipfeler) na svojim obrazima, na svojoj kosulji, na svojem tijelu i oznojenom celu koje se cijedilo u casu ispred njega - tresao se u groznici - i snovi imaju svoj rok, ovom je upravo istekao isti. "KAKO SAD?! ŠTO SAD?!" mozak mu je bridio urlicuci, nizuci slike velikom brzinom - mladosti i tadasnjih snova, mladosti i ideala - i kompromisa koje je morao naciniti da bi bio ovdje - mantre, ali ona je dobra, draga, pametna u okvirima (nije uopce glupa da se razumijemo, vrlo inteligentna, samo na razlicitim podrucjima), da ne napominjem i jako zgodna - vise nisu palile - niti je njega palio ovakav zivot - bolje reci, ovakav ga je zivot u potpunosti spali, oguli i ogolio... I što sad? Kad mantre i samouvjeravanja vise ne pale? Sto sad kad se pogonsko gorivo sanjarskog broda istrosilo?
Koliko je mnogo ljudi u ovakvim stvarnostima, koliko ljudi ne razmislja ovako kao ja o tome, koliko ljudi sebe unistava alkoholom, obitelj unistava alkoholom, zenu unistava alkoholom i udarcima?! Da li je doista toliki pressing u pogledu vezanja, da je bolje zavezati si željeznu kuglu za nogu i skočiti u more odnosa s nekim, nego ostati sam i koliko toliko zadovoljan? Bolje povuci i nekoga sa sobom - tako ce mnogi i uciniti, sigurno. E, stalno serem o drustvu i vremenu... Kao da sam totalni isfrustrirani autsajder.. Obecajem, u iducim postovima, biti cu pozitivniji:D
napisao Argonaut u 10. siječanj 2006 15:12:00 | 7 komentar(a)
Watch her disappear
Tik-tak... Klang-klak, klang, klak.. Tik, cin.tak..
I tak dalje. Zupcanici i opruge ljudskog organizma pokrecu se po najtajnovitijim obrascima.. Kako Argonaut jednom rece - "Vrli novi svijete, sto te to pokrece?" - s tim da ovo nema nikakve veze ni sa cime, osim mozda sa cudnovatoscu uvijeta i uslova i poriva i nagona da jedan zupcanik napravi 3, 14 obrtaja u lijevo dok se druga opruga na cetvrtom prsljenu odluci naspanati za 7 osamnajstina i uzrokuje da u tom i tom momentu Argonaut krajnje nemusto odluci parafrazirati naslov jedne nemuste knjige bez ikakvog logicnog objasnjenja. Ekstreman primjer. no ekstremnom primjeru unatoc, nas organizam je cudan mehanizam - kemijski zupcanici i polugice, osovine i opruge na sve strane, tako tajnovito - sto nas pokrece? Sto u nama pokrece žeđ za krvlju, zelju za ratom, opsesiju vlašću, itd? Zasto krivo shvacamo stvari i reagiramo u skladu s krivim shvacanjem, kad je sigurno, provjereno 1000 puta, da cemo, kad se glava ohladi i strasti smire, sasvim drugacije gledati na to... Pada mi napamet - da nije da su ljudi dobar izum, samo su smjesteni ili okruzeni, kako vam drago krivim vremenom? Prejednostvanim milim, linearnim suvise... Zanimljiva pretpostavka, dragi moja Argo, zanimljiva pretpostavka... Da se mozemo vracati kroz djelove vremena, ili ga listati kao novine - jedan odsjecak podijeljen na listove i da njime mozemo baratati neko vrijeme - dok ne izadje novi broj - garantiram manje ratova i manje nesuglasica, nesporazuma, svadja! Ljudi, mi smo dobre masine u lose koncipiranom vremenu! Zato ja imam vremenske strojeve:D steta sto oba rade u nekom drugom, a ne u ovom vremenu....
Nadam se da nisam zagnjavio previse, hahaha! Bilo je jace od mene!
napisao Argonaut u 8. siječanj 2006 16:03:00 | 10 komentar(a)
Earth died screaming
Nedavno sam se bas sjetio.... mracne sobe i glava obogacenih cugom - bili smo lagani kao perca, ali zakucani na kauce - misli su slobodno plovile eterom iznad nasih glava... Iz mraka u mrak, sve dublje i toplije, sve ljepse i zdravije, sve do duginih boja razuzdanih tonova koji su nosili otkrivenje za jednog od nas. Nas troje. Ona, on i ja. Prije par godina, u nekom procjepu - danas je on premoscen, strane vise nisu daleke - nema kvadrature za razvoj duse dolje, u klancu koji je stvroila rijeka kreativnosti i slobode. Napadno suh, malen i beznacajan - premoscen... Prije par godina.
Danas smo na drugim stranama, ona i ja, i on. S druge strane.
Okrenuli smo si ledja.
Neeeego, malo puno locem u zadnje vrijeme.... Ovaj put (opet) niti nema neki razlog, dopustio sam si tu komociju... Iako mislim da je razlog uvijek isti - sad mi pada na pamet...
Ovo divljacko divlje drustvo u sprezi s bezdusnim vremenom jednostavno namece destruktivne sisteme za potragu za ispunjenjem i mjestom u drustvu. Da bi nesto postigao, moras se gadno istrositi