Postovi
All Stripped Down
Nabijem ja ovaj svijet na ono nešto!
Vrijeme je, kao što ste do sada vjerojatno primjetili, i više nego odvratno. U ovakvim trenutcima žalim što se ne nalazim u pustnji... Da lijepo mogu zabiti glavu u pijesak i reći ostatku - fuk of! Ali ne.
I tako. Mokre noge, mokra odjeća, mokar mozak, jebanje majke.... A osjećaš se loše svaki dan. Iz dana u dan sve gore. Osim ako nisam jako dobro. A i to onda nije dobro. Jer je predobro.
Hodam i prisiljavam se razmišljati o "dobrim" stvarima.... Samo da mi organizam podnese jebeni stres.
Ma jedem govan. Svaki dan. Pobožno, sve što iserem, to i pojedem.
Sva srećća da ovdje u biti svi jedu nečija govna - ja u principu svoja, ali ima nas koji jedemo svakakva.
I šta sad?
Jednostavno ne vjerujem da će itko razumijeti ono što pokušavam reći jer ni sam to ne uspijevam artikulirati - ili pak samo mislim da ne mogu artikulirati s obzirom na extra low selfesteem od kojeg patim? Ili samo jedem govna. Dooosta mi je.
napisao Argonaut u 6. lipanj 2008 8:47:05 | 3 komentar(a)
i da - .!.
:D
Jersey Girl
Pravo vrijem za krive stvari.
Ja sam siguran da većina ljudi nije ovako "posebna", da nema ovako "posebne" probleme... Da većina normalnih vako niti ne razmišlja - jer ČEMU?!
Ali kad me već veseli. Neka.
Prašnjava cesta izmigoljila se između dva brda u daljini. Dogmizala je sve do mojih nogu, ovdje uz drevni stećak ili štoveć. Pušim i stojim pored 2cv6Machinea. Sunce pozlaćuje krajinu dok odlazi na počinak. Osjeća se miris nadolazeće noći negdje daleko od grada i strke. Opojno bilje ispušta miriše i taj se miris stapa se sa zvukovima smiraja. Pukla mi je guma i nemam rezervnu.
Laku noć
napisao Argonaut u 7. travanj 2008 1:20:42 | 3 komentar(a)
Kommienezuspadt!
Ograničen.
A nikad nije niti bio napravljen za slobodu.
Kazaljke, u pozadini krug bijele boje. Razvlači se u beskraj... Crtice i kazaljke izgubljene u nelinearnom prostor/vremenu. Kruta zakrivljenost, ovapnjenje moždanih stanica. Doslovce život na žetone, danas više nego ikad. Od dana do dana, iz noći u noć, samo čekam, očekujem.
Nekad bilo sada više nije, a ovako, sada nije nikad. Nekad sam ulazio u nekakve dubioze o svijesti i trenutku; svijesti o trenutku. Fundamentalne istine servirane na pladnju mračnih iluzija, halucinogeih projekcija vlastite veličine i kojom kapi alkohola previše. Nakon godinu, dvije, "čist" kao suza, na kolosijeku, kotrljam se ususret novim izazovima. I vrtim se odonda godinama u krug, lovim vlastiti rep i krpam što se pokrpati ne da.
Na te žetone živim fasadu. Sive boje, oronulu i jadnu. Svako toliko netko se zaustavi da promotri neugledno zdanje dubokih, mračnih prozora. Odluči da uđe i u predvorju se izgubi. Vrata ne vode nikud, a lift odavno ne radi. Zahrđali zupčanici i koloturi; poderane sajle... A u dubini, u mraku mašinerija buči, huči, ne staje - daleko od očiju, blizu srcu, mašina nikad ne spava.
Pa tako ni ja, vječno nešto podmazujem, čekam da sanak napokon dođe i porkije umorne oči.
napisao Argonaut u 4. travanj 2008 2:46:45 | 1 komentar(a)
Look Away
Kao u balonu, lebdim u prostoru. Sa zvjezdicama u očima, namještam poze ne bi li izgledao drugačije od onog kako se osjećam. In a small caffe... kaže jedna pjesma, također i I'll be seeing you. Rekao bih tko zna, ali Argonaut koji upravo gleda star trek, demantirao bi me odmah. Da.
U balončeku sam, samo dok traje. A uvijek traje kratko i onda slijedi prizemljenje. Tvrdo, hladno prizemljenje koje više liči na pad, tup udarac, tupa tvrda zemlja. Stari, iskvareni i ofucani svijet izrađen za druge. Jbg. kažem ja. Ali zapravo to ne mislim. I sutra je novi dan i pokušati ću se održati u balonu, iako je od sapunice. Živjela konfuzija i svi stupnjevi kaosa na koje ne mogu zaboraviti nikada.
napisao Argonaut u 31. siječanj 2008 1:07:08 | 0 komentar(a)
Robot u srcu i duši
Burza. Niz... Ispred svakog šaltera, nizovi, grupe i konglomerati pred vratima, mravi hodaju hodnicima. Tmurno jutro viri kroz prozore. Vani neki drugi svijet, dalek od našeg. Umjetno svijetlo i kraj svih iluzija, Slova na papiru, popisi, popisi i računice - nema dovoljno. Ne za ovaj dan, mjesec tjedan. Ništa, iz dana u dan, kraj s krajem do beskraja. Nakaradni zen, Prelomljenost, opušteni slom i prazan pogled. Ne očekujem ništa. Ništa je sve što posjedujem.
Kao dijete nije da nisam imao ništa, dapače, imao sam više nego neki, manje nego drugi - bila je to ugodna sredina; ugodna, topla sredina. U to doba nije bilo finih auta, novih BMW-a, Mercedesa, Audija, ali zato je bilo stojki, tristaća, fićeka, trabanata, pezejaca... i priučenih vikend - majstora sretno nagnutih pod haube svojih kragujevačkih noćnih mora koje su im donijele i prestiž i brige, i zadovoljno ispunjenje, kao i divlju jurnjavu od majstora do majstora u potrazi za dijelovima... Dobro, to se više odnosi na mojeg starog i njegove francuske dragulje za koji dijelova jednostavno nije bilo. Nekad se znalo tko vozi crne njemačke limuzine - partija brate, udba i tako to... ma zna se i danas - ako je starije godište, BMW trojka ili A3 - lokalni diler, ako je novije godište ili veći, lokalni diler koji će uskoro pasti, oznake Q7, CL, SL, A8, 745, G, ML, X5 i tomu slične - opet se zna, lokalni mafijaš; a u slučaju da navedene oznake oplemenjuju 6.3, V 10, V 12, Brabus, AMG, M, RS, Quattro i slično - stvar je jasna, radi se o lokalnom mafijašu koji je na višem stupnju ili jednom od onih drugih koji je taman obavio neki dobar "posao" i neće još dugo najvjerojatnije. Naravno, još uvijek postoji partijska kategorija - to su osnovi isti automobili kao gore navedeni, ali sigurno bez ovih oznaka za viši rang mafijaša i obično dolaze s vozačem i u pratnji - boja obavezno crna.
Jedino što je različito od vremena EXYU je to da crnih partijskih, nabrijanih mafijaških i seljačko dilerskih automobila ima mnogo, mnogo više, i da se po pitanju neke kontrole radi mnogo, mnogo manje.
No što to nekom normalnom (zapravo nenormalnom) tipu ili ženi, majci, ocu s burze znači? Ama baš ništa. Svi ti likovi nastavit će svoje voženje po kvartu u bijesnim pilama, naravno razvijajući adekvatno bijesne brzine, ovi drugi vozit će više manje mirno i kraljevski - jebiga, ko će ima šta reći?!, a treći imaju super cool dodatak - policijsku pratnju - njih ćete obično vidjeti dok umjesto tramvajem idete na drugi posao na crno pješice - jebiga, kolaps je u gradu, netko je morao na aerodrom... A dotle je priučenih vikend - majstora nestalo, nemaju vremena za šarafljenje - treba netko raditi, a poluproizvod je ionako pokriven garancijom i za ovlašteni servis i banku vezan kreditom.
Ono što želim reći među ostalim je da se ja, iako nije da nisam imao igračaka i svega, jako dobro sjećam devedesetih kad je sve krenulo po zlu, i onog kasnijeg razdoblja u drugoj polovici kad je sve po istom tom zlu nastavilo, sjećam se da me bilo neugodno išta pitati starce i da mi je neugodno bilo primiti od njih ispunjenja mojih dječačkih želja u vidu broda od legića... Za sve su krvavo radili, sve su mi htjeli omogućiti, a ja sam to želio i želio i želio, iako sam znao da je to krivo. Željeti nešto, kad to nešto košta cijelu jednu plaću.. A na djetetu je da želi!!! Dovraga, dijete treba želje, treba sreću i sigurnost! Onda je bio rat, pa je bila privatizacija, pa je bilo malo bolje. A koja je sad isprika?!
Za sve one majke i očeve na burzi, njihovu djecu doma, igračke koje se ne usude željeti i one koje imaju.... Koje je opravdanje za nesigurnost i strah, i sve one prazne rijeći i potpuno lažna obećanja?
O pa ima čitav niz obećanja i odgovora...
Ali što to znači nekome... tko nema ništa, pa ni nadu?
napisao Argonaut u 28. siječanj 2008 0:10:17 | 1 komentar(a)
Između Neba i Mora
Nestalo je ono malo sunca što nas je nedavno razveselilo. Tmurno sivilo ovdje je da ostane - kad ću opet osjetiti zrake sunca na licu. Jer teško je biti namršten dok se fasade u centru presijavaju od sunčevih zraka, Sljeme svjetluca u izmaglici, a ljudi svoja lica i misli nose s osmjehom. A namršten i potišten jesam, svakim danom, a noću...da ne pričam. Moram biti budan, unutarnji demoni i njihova igra ne daju mi da sklopim oči - zato sam i razvio taj neki strah od spavanja - jer ako ne odem sad, neću imati ni osam sati sna... sedam, šest, pet.... dva tri pokušaja... i onda hodam kao zombi gradom i grizem se jer znam da sam taj dan trebao funkcionirati - život se živi danju, noću se živi nešto drugo.
A nakon takve noći, kad dođe olovni dan... Bolje da nije ni došao, bolje bi bilo da noć odluči ostati sve dok se na horizontu ne pojavi zlatno sunce i uđe u moje srce - ionako je sve mračno.
Osjećam, dok sjedim u svijetu, da su mi oči daleko, gledam iz velike daljine kroz tunele i vidim neki ograničeni svijet. Umorno vučem konce i pomičem udove te lutke koju nazivaju mojim imenom. Ne osjećam hladnoću ni toplinu, ne osjećam ništa, samo povremenu bol. Unutra je svijet straha, hladan, mračan i opipljiv. Mrene i paučine, uspomene i strašna budućnost, a ja znam što će donijeti sutra - ništa dobroga. Eto. Ali, kuriozno je što sam pritom strašno kuriozan, i želim znati što će biti sutra, kako ću misliti za par godina, gdje ću biti kad sam star - zanima me i sretan sam što mogu - dočekati sutra i možda, možda osjetiti to sunce nakon duge noći.
Samo se nadam da neću još dugo čekati da kažem - Dobro vam Jutro!:D
napisao Argonaut u 22. siječanj 2008 13:20:50 | 0 komentar(a)
Bustin Surfboards
Hawaii
Hlačice s uzorkom, matching košulja. Tamne naočale i stolić s koktelima. HEMINGWAAAAAAY!!!!
U revijalnom tonu, počeo je odmor na Alderanu 6 - sniježnom divu prepunom fenomenalnih placeva za sniježno kiteanje. I ja sam na odmoru!!!
Dokle god pogled seže, prostiru se šume prekrivene stoljetnim snijegom - drveće neuništivo - čisti silikon; šta ćeš, nema jeftinije varjante pošumljavanja danas, a i održavanje ne košta ništa. Idealno, i sam bi tako napravio da radim - jebeš prirodno, kad ima jeftinije!
Buissneswise ofkors!
Nego dakle, novo leto - zato i jesam na Alderanu - trudim se biti u skladu sa Zemljinim godišnjim dobima, jbg. sentimentalan sam u tom pogledu. I tako, s vrha spusta uz ugodnu sunčevu svijetlost na licu, promišljam i gledam taj bijeli svijet - tako je malo različit od onog doma... Pitam se, da li je uopće?
Sirene oglašavaju 15 minuta do pokretanja divovskih ventilatora koji će učas potjerati neopisivu masu zraka direktno u moj kite, a onda zabava stvarno počinje!
Iskapio sam Hemija, protrljao ruke, navukao trapez - klik, klak, ukopčavanje dovršeno. Na licu osjećam prvi lahor koji će se uskoro pretvoriti u uragan:D U mislim, već sam se oprostio sa svima - tko zna, tko zna... Ovo zapravo nikad nitko nije pokušao, hehehe. Jiiiiiihaaaaaaaa! Offblast!!!
Alderan 6 je testna planeta za novo silikonsko drveće kojim se kani pošumiti neka područja opustošena ljudskim djelovanjem, sve u sklopu akcije "Dajmo da Zemlja liči na nešto", a trenutno testiraju otpornost istog tog drveća na bočen vjetrove nevjerojatne snage, iste kao one uragane koji pustoše Zemljicu nam, vjerojatno isto tako pod utjecajem "ljudskog dejstvovanja". Smiješno zapravo.
Sretna nova svim putnicima interplanetarnih linija, pogotovo onima koje znam, a i onima koje je možda bolje da ne znam. Možda ovim drugima želim i sretniju novu, zbog njih i znam da sam živ:D
napisao Argonaut u 2. siječanj 2008 1:46:15 | 1 komentar(a)
World Keeps Turning
Poetika ceste... interplanetarnih autoputeva. Ja i moj stroj - izgubljeni u vremenu i prostoru.
Ja živim, ja trebam tu rpašinu, užareni asfalt ili osušeno blato, ožiljci... Jer on je isto tako živ. Frankenštajn.
Suvozač sam u svojem životu, onaj Argo, kad je tu, vozi, a kad nije, jbg. bob dvosjed bez kočničara - jbg. nemam ja kaj tu puno raditi, putanja je prilično određena:D
Postoji nekoliko stvari koje ne razumijem u svojem životu. Samo napominjem, spominjati ih neću - ali nije mi jasno otkud ti misteriji? Jel ja baš moram biti poseban? Posebno tretiran u ovom životu?! Jel se ta opcija može isključiti i što bi ja uopće s tim trebao u životu? Jer ne čini mi se da je opcija uključena samo zato da bi uhvatio sreću u ovom životu. Dapače!
No uglavnom, tak sam nekaj razmišljao dok sam bio gore na Siriusu A... Birtija je bila čist ugodna, umjetna atmosfera namještena na zemaljske uvjete - doduše vuklo je na trope, ali što ćeš, bolje je i to od nedostatka atmosfere. Ipak smo samo ljudi. No uglavnom, tema večeri je bila zemlja, puštao se Tom Waits, Cohen, Carverovi recitali, video koncerata, prosvjeda, ratova i nuklearnih pokusa, sječe šuma, odabranih kadrova betoniranja i tako to... Zapravo tema večeri bila je "Earth and Men". Uglavnom, opuštalo me to - jer vjerujte, a vjerojatno i znate, u tim beskrajnim prostranstvim svemira nismo sami, a bogami nismo niti najgori prema planeti - jadna Zemljica nam se još drži, dok neke civilizacije crpe treći, četvrti svijet... Još nam je i dobro došlo to bezumno iskorištavanje resursa, da je Kyotski sporazum prihvaćen, ne bi nam ginula invazija s Andromede, siguran sam - ovako - ko ih j!
Argonautov spaceship XMV624V ponosno je lebdio na parkingu. Odmah do njega dogurali smo moj 2CV6CHAR stroj koji je nekako lebdio samo prednjim lijevim uglom, ostalo se nespretno vuklo po podu... Jbg, tu sam i dosao kod doktora za takve stvari Bicda je poznati strojolog i tehnicar koji ce mi po dikontnoj cijeni izmijeniti kičmu vremešnog machinea, ugraditi potisnike najnovije generacije i omogućiti mi da još jednom sa svojim najboljim prijateljem posjetim sve kutke ove galaksije u potrazi za nečim. Jer svi znate da potraga za Nečim nikad ne završava - kao ni beskrajni niz pitanja koji se veže uz tu potragu:D
"Lay your head where my heart used to be
Hold the earth above me
Lay down on the green grass,
Remember that you loved me..."
Na ekranu slike veselih mladih parova, izmješane s prosvjedima 1968 u Mexicu... Bi mi toplo oko srca - u prostranstvima onkraj Zemljice, sve mi se izmješalo kroz godine.. Rekoh, TO! TO će mi na grobu pisati, putnici namjernici sjetite se da ovdje počivao dvojica od istog kova Argonaut i moja polovica ova - zabavan čovo, pamtljiv i zlopamtljiv, sad svakako mrtav, ali neizbrisivo prisutan!:D
Trenutno me to veseli!:D
napisao Argonaut u 23. prosinac 2007 14:11:10 | 1 komentar(a)
Little Drop of Poison
Hesus! I Maria!
Umalo da ne izvuce zivu glavu!!! Argonaut mislim, toliko dugo ga nije bilo na ovom sizofrenom poligonu besmilica.
I onada u oakvo posrano, rano jutro osjeti potrebu da nesto kaze. A ne zna ni sam sto, preteski su kapci, prevelik je kosmar. Jebiga.
Od nedavno, ponovom, opet, jos jednom... studiram. Nije bas da sam u poznim godnama, ali nije ni da sam mlad za brucosa. Ali nije bad - dobar nastavni plan elitna varijanta (tak na vele), kolege na zadovoljavajucem nivou... I tako to.
Ali!
1., 2., vec je na 3. tjednu opaka kriza, te nemrem spavati, te zaboravim jesti, te se zaprtljam u neka dubokoumna promisljanja i dodje mi da kresnem glavom u zid samo da sranja prestanu... Ali nosim se sa svim tim, i idem, i ide mi, ali ne da mi se vise natezati s onim sto je sasvim jasno depresija, bez ljekova uz savjete tipa: "ti trebas upisati neki sport, trcati ili tak nes, onda te sigurno ne bi nista mucilo jer ne bi mogao toliko razmisljati"... Jeah right! Nije problem u kolicini, vec u jebenom nacinu drugovi i drugarice!
Kako nas je dr. Protić aučio: "sve je kurac, ja sam govno, jebeš mene."
napisao Argonaut u 15. studeni 2007 7:04:00 | 3 komentar(a)
a možda i da promijeniš oblik prehrane i postaneš vukodlak? :)